ŽIVOT JE RINGIŠPIL

Hajde na trenutak da Vas vratim u djetinjstvo…u č ite, u č ite i u ž elji da se poka ž ete u č iteljici ili u č itelju, sve pomiješate jer ne znate kako da u č ite, ve ć napamet da izdeklamujete. I naravno, onda je slijedilo ono toplo divnim maj č inskim glasom«zlato, sve si pomiješao/la». Da  zlo ne bude ve ć e, vremenom nismo puno radili na svojim navikama jer oni koji su trebali da nas usmjere, nisu bili tako vi č ni toj vrsti usmjerenja. Mnogi nisu ni znali šta to treba raditi,  va žno je bilo uraditi zada ću, slušati u č itelja/u č iteljicu, vladati se lijepo na č asu, biti pristojan / a, a ulaziti u neku dubinu postizanja rezultata, to u naše vrijeme nije bilo.  A opet, danas smo to što jesmo, što ni najmanje nije za potcjenjivanje  i zanemarivanje. U školi su nam postavljani jasni zahtjevi, nije bilo sramota dobiti ni lošiju ocjenu jer svaka ocjena je za đ aka, a djelovala je odgojno . Sa druge strane, bilo je puno toplih rije č i. Malo je onih koji se i dana

Umorna, prezasi ć ena, zaljubljena …nešto jeste, a zapravo uop ć e nije va ž no, šta to jeste. Va ž no je ž ivjeti trenutak, osjetiti miris lipe, vidjeti svog komšiju berberina i punim srcem ga pozdraviti sa «sabahajrula» Vidjeti sre ć u na njegovom licu, to je ž ivot, onaj pravi koji treba ž ivjeti. Osjetiti miris svog doma, slušati svoj unutrašnji glas koji je uvijek nepogrešivo ispravan, koji nas vodi iznova na neki put. Ri č ard Bah  ka ž e da «Istina koju govoriš nema ni prošlost ni budu ć nost. Ona jeste, i to je sve što ona treba da bude». Ž ivot ima smisla samo ako se ž ivi istina. Nema isprike, ne mogu zbog ovoga ili onoga…ne, to nije istina, bje ž anje od sebe je mirenje sa smr ć u. A ž ivot je tako lijep. Mnogo je godina za mnom, razumijevanja, ne razumijevanja, potreba da se dopadnem drugom da bi bila voljena. Danas znam da je to samo izgubljeno vrijeme, ali i ono takvo je donijelo mudrost iz svih tih divnih knjiga uz koje rastemo. Nekome naslovi mogu da izgledaju

Često se pitam odakle potreba za dokazivanjem, za tim nečim «biti nešto», zadiviti druge? Da li je u pitanju nesigurnost ili možda neki kompleks koga nismo svjesni ili pak ako smo ga svjesni ne znamo kako se sa njim izboriti? Teško je naći odgovore ako ne zaronimo duboko u sebe i porazgovaramo sa sobom. U posljednje vrijeme često u tekstovima govorim o intrapersonalnoj komunikaciji, na predavanjima ukazujem na važnost intrapersonalne komunikcije kao početka komunikacije, odnosno preduvjeta za uspostavljanje interpersonalne komunikacije, pa i ostalih oblika komunikacije. Pojasniću zašto toliko insistiranje – ako sebi nismo jasni, ako sebe ne razumijemo, ako nemamo odgovore na pitanja koja sebi postavljamo, pa kako ćemo razgovarati sa drugim. Svjesna sam tog «malog» problema zbog koga se ne obraća pažnja na ukazivanje važnosti tog «porazgovarajmo sa sobom», u našem kulturnom miljeu «samorazgovor» je povezan sa osobom koja je poludjela. Prije nekoliko dana je to vrlo duhovito Rusmi