ŽIVOT JE RINGIŠPIL

U moru dnevnih događaja, zahtjeva, očekivanja, dnevnih vijesti od kojih mnogi žele da pobjegnu, u moru obaveza i odgovornosti, stignete li da pomislite na sebe i svoje želje? Šta Vas čini sretnima? Imate li neko svoje mjesto koje davno niste posjetili? Kada ste posljednji put bili na žuru ili sa prijateljima na utakmici ili možda na nekoj modnoj reviji? A u nekoj dobroj, onoj staroj, pravoj kafani gdje su stolovi i dalje prekriveni stoljnjacima crveno-bijelih kockica i gdje se rakija služi u čokanjčićima? Ili, kada ste posljednji put onako bez ikakve obaveze gluvarili ulicama svoga grada, a da niste pogledali na sat u obavezi da se vratite kući? Ako bih nastavila da Vas podsjećam šta odavno niste uradili, rastužila bih Vas, a to ne želim. Želim da Vas vratim sebi jer ne želim da zaboravite na sebe. Živi ste! Nisu Vam potrebni prokleti novci, to je samo izgovor. Potrebna Vam je želja da se otisnite i uradite ono što zaista želite. Sa prijateljima ili bez n

Polako ali neumitno, vreme izmi č e. Taman kada pomislimo da se mo ž emo posvetiti sebi, da dolazi naše vreme, suo č imo se sa nemo ć nim roditeljima i naravno, ona pomisao o «našem vremenu» se odla ž e jer preuzimamo novu ulogu, staratelja svojih roditelja. A kao da je ju č e bilo kada smo dobili po koju pljusku, prekor, kaznu, pri č e o ponašanju, dru ž enju, momcima, dobrim i lošim…sve to tako brzo pro đ e. Toliko ž ivotnih uloga i svaka nosi neku odgovornost. Od deteta se o č ekuje, od tinejd ž era se o č ekuje, od studenta se o č ekuje, od udate ž ene o č ekivanja se multicipliraju - roditelji o č ekuju da ć erka u najboljem svetlu predstavi svoju porodicu, mu ž o č ekuje da ž ena bude po njegovoj meri, da se dopada njemu i celokupnoj njegovoj familiji (to je va ž no njemu i obi č no njegovoj mami), roditelji mu ž a o č ekuju da snaha izrodi naslednike, da obo ž ava njihovog sina, da bude obrazovana i va ž na jer tako i njihov ugled raste. A onda, kada se