Polako ali neumitno, vreme izmiče. Taman kada pomislimo
da se možemo posvetiti
sebi, da dolazi naše vreme, suočimo se sa nemoćnim roditeljima i naravno, ona pomisao o «našem vremenu» se odlaže jer preuzimamo novu
ulogu, staratelja svojih roditelja. A kao da je juče bilo kada smo dobili po koju pljusku, prekor, kaznu, priče o ponašanju, druženju, momcima, dobrim i
lošim…sve to tako brzo prođe. Toliko životnih uloga i
svaka nosi neku odgovornost. Od deteta se očekuje, od tinejdžera se očekuje, od studenta se očekuje, od udate žene očekivanja se
multicipliraju - roditelji očekuju da ćerka u najboljem
svetlu predstavi svoju porodicu, muž očekuje da žena bude po
njegovoj meri, da se dopada njemu i celokupnoj njegovoj familiji (to je važno njemu i obično njegovoj mami),
roditelji muža očekuju da snaha izrodi
naslednike, da obožava njihovog sina, da bude obrazovana i važna jer tako i njihov ugled raste. A onda, kada se ispune
sva ta očekivanja idemo dalje,
sada dolaze deca sa svojim očekivanjima. To sa decom je baš onako kako je moja draga prijateljica Nada
opisala «dobili ste okupatora i domaćeg izdajnika» Okupiraju nas, a onda sebično nemaju vremena za
svoju mamu koja je pri tome uvek morala imati vremena za njih. A sa očekivanjima je priča kao da otvorite džak i probušite dno –
gomilate očekivanja i
gomilate i osladi vam se to gomilanje toliko da ne znate kada je dosta i sve na
uštreb one «udate žene» s početka priče. Pobuni se ona koliko
da pokaže svima u lancu
da je živa, ali teško
da nešto može promeniti jer
uloga na koju je pristala je baš po onoj staroj narodnoj «dala baba dinar da uđe u kolu, dala bi dva da
izađe, al ne može». Na njenu sreću, oni «okupatori» u
svojoj sebičnosti odlaze od
kuće tako da se
svakodnevna očekivanja
umanjuju i tu je sada taj prostor (bar se tako čini) koji se otvara za sve neispunjene želje, snove, ambicije.
Partner se za sve to vreme zadržao ili ne, nije to toliko više ni važno, važno je da se ta SUPER žena umorila od očekivanja. I kada je pomislila da udahne duboko, opet nova uloga – staratelj
svom roditelju. I ona pljuska ostala je samo uspomena na neka lepa, davna
vremena u kojima je SUPER žena bila bezbrižno dete sa ponekim očekivanjem. Uloga staratelja nosi ozbiljna očekivanja, baš kao što i ozbiljne godine postavljavaju očekivanja. Međutim, u tih pola veka svakakvih
očekivanja, promenilo
se društvo, prilike, nekadašnje vrednosti su zaboravljene, te je tako sada staro
i iznemoglo biće zaboravljeno
od društva. I kako usaglasiti očekivanja sa neprilikama?
Demencija, bolest koja ne bira godine je nevidljiva u zemlji Srbiji. Ne postoji
broj registrovanih obolelih od demencije, ne postoji kategorizacija dementnih u
Domovima za stara lica, ne postoje obučeni negovatelji za kućne uslove koji bi radili sa dementnim licima… Kada ništa
ne postoji, kako pomoći? Prema nekim istraživanjima, kažu da negovatelji obolelih i sami obole od demencije. U tom lancu svi
stradaju, a država i društvo čine jedno veliko NIŠTA.
I kako biti ono što se OČEKUJE od one male devojčice s početka priče? Improvizacija nije stil njenog života.
Sjajan tekst draga moja. Ali, to je životni ciklus koji se ponavlja i okreće u krug. Nešto kao " lanac ishrane u prirodi". Sve je uzročno -posledično.I kako se kome zalomi u ovom životu. U drugi , bivši i budući ne verujem. Žensko dete je uglavnom nečije i uglavnom žrtva. Dakle, najpre je ćerka koja ispinjava sva moguća i nemoguća očekivanja.Onda je supruga, i tada se trudi da bude najbolja. Pri tom se i dalje obrazuje i gradi svoju karijeru, jer to želi i od nje se to očekuje. Onda MAJKA- najdraža, najlepša, ali i najteža i najodgovornija uloga. I koliko god davala sebe, uvek negde pogreši i nikada nije dovoljno dobro. I kada se deca osamostale , isškoluju i odu, nastaje taj kratak predah za sebe. Do sledeće uloge. Uloge staratelja starim i bolesnim roditeljima. I tu je kako se kome zalomi. Neko je uvek žrtva porodice. Ako ceo taj komplikovani proces koji se zove-život, ide nekim svojim tokom, bez većih problema, ta žena je srećna. Ako je komplikovano, mnogo je teško. Svakom bolesnom je užasno teško na ovaj ili onaj način.Dementna majka je teška za porodicu i okolinu. Njoj nije teško jer nema svest o tome. Verujte mi, mnogo je teže, verovatno i najteža uloga u celom tom životnom krugu je taj stari bolesni roditelj koji je briga, teret i problem. I koji je duboko svestan toga i beskrajno mu je teško. A celog života se trudio da se to ne desi. Ipak se desilo.
OdgovoriIzbrišiU životu je mnogo lakše, lepše, normalnije pomagati, davati sebe, svoje usluge i pomoć, nego primati je. I biti zavistan od nečije pomoći. Želim Vam i budite srećni ako vam se tako nešto ne desi.
Bas sve tako kako ste napisali u svom izvrsnom tekstu, a ponekad i losije od toga. Zivot puno uzima, a malo daje. No, opet...uvijek moze biti i gore misao je vodilja.
OdgovoriIzbrišiOvo gore je Desa komentirala ne znam zasto ne pise
OdgovoriIzbriši