Preskoči na glavni sadržaj

SVE SMO POBRKALI






Hajde na trenutak da Vas vratim u djetinjstvo…učite, učite i u želji da se pokažete učiteljici ili učitelju, sve pomiješate jer ne znate kako da učite, već napamet da izdeklamujete. I naravno, onda je slijedilo ono toplo divnim majčinskim glasom«zlato, sve si pomiješao/la». Da  zlo ne bude veće, vremenom nismo puno radili na svojim navikama jer oni koji su trebali da nas usmjere, nisu bili tako vični toj vrsti usmjerenja. Mnogi nisu ni znali šta to treba raditi,  važno je bilo uraditi zadaću, slušati učitelja/učiteljicu, vladati se lijepo na času, biti pristojan /a, a ulaziti u neku dubinu postizanja rezultata, to u naše vrijeme nije bilo.  A opet, danas smo to što jesmo, što ni najmanje nije za potcjenjivanje  i zanemarivanje. U školi su nam postavljani jasni zahtjevi, nije bilo sramota dobiti ni lošiju ocjenu jer svaka ocjena je za đaka, a djelovala je odgojno . Sa druge strane, bilo je puno toplih riječi. Malo je onih koji se i danas ne sjećaju svojih učitelja.

Mnogo uloga smo odigrali dok nismo dobili ulogu roditelja. Sada smo u cipelama svojih roditelja i …sa nekih 50+ šta smo napravili u tim cipelama? Reći ću Vam šta smo napravili, napravili smo armiju sebične djece. Kako to? Prvo, sve vrijeme smo činili nemoguće, koristili čarobne štapiće uz stalne izgovore «ako nismo imali mi, zašto da moje dijete nema» Odlična je to logika, samo šta to mi nismo imali u naše vrijeme?! Imali smo besplatne knjige u školi, imali smo ljetovanja, zimovanja, vozili bicikle i rošule, išli u bioskope, diskoteke u kojima se puštala odabrana muzika, sjedili sa društvom navečer i slušali ploče, držali se za ruke , šetali parkovima, krili se da nitko ne vidi naše prve poljupce, dolazili kući do 23.00 i ujutru ustajali odmorni. Nosili smo šta je ko imao, Levi's, Wrangler ili Rifle, Puma ili Adidas patike i nitko se ni sa kim nije utrkivao oko prestižne marke.  A pri tome, u svojim sredinama svi smo se poznavali i čuvali smo jedni druge . Išli smo na radne akcije , zaljubljivali se  u momke  iz Bosne, Hrvatske, Makedonije, Slovenije i nije nam uopšte bilo važno kako se ko zove. Bili smo i u sportu aktivni  …sjetite se tih vrhunskih igračica i igrača iz različitih disciplina, stvarno smo bili generacija. Sjećam se  da sam se prvi put  zaljubila na jednom šahovskom turniru u Sulejmana iz Skoplja. Koga je bilo briga što se momak zove Sulejman, bio je sladak, lijepo odgojen, kulturan, to je bilo dovoljno.

A mi, u stanju smo da gladujemo , da se zadužujemo, dižemo kredite  da bi djecu poslali na školovanje u inostranstvo jer to je stvar prestiža! Glupost. Glupost. Glupost. Na sport gledamo kao sjajnu priliku da unovčimo svoju djecu i izliječimo svoje komplekse. Glupost. Glupost. Glupost. Modne piste su nam se dopale kao i ideja da naše kćerke šetaju stazama «slavnih». Ne razmišljamo o anoreksiji, bulimiji, o patnji za tim nekim imaginarnim trenucima. Opet, naša glupost. Ako ne idemo u ovu krajnost idemo u drugu krajnost, pravimo od njih «kupoholičarke», čak su napisane i knjige na tu temu «Kupohiličarka spasava svet», «Tajni svet snova jedne kupoholičarke», «Kupoholičarka staje na ludi kamen» (ima još naslova), a nismo ih naučili da se krpicama ne kupuje sreća. Mi smo pokušavali da razumijemo Dostojevskog i hvalili smo se pročitanim knjigama, a njihov domet je gledanje filmova.  Mi o klasicima, oni o materiji, mi o pisanoj riječi, oni o tehnologijama. Tužno. U modi su neki splavovi, folkoteke, budi Bog sa nama, dno kulture. Mi smo se stidjeli «folka»  koga je u naše vrijeme bilo u naznakama, a naša djeca otkidaju na Cecu, Karleušu i još mnoge «Cece i Karleuše» (izvinjavam se onima koje ne znam te ih ne spominjem). Nije dovoljno što «otkidaju» na njihovu muziku, već «otkidaju» na stil njihovog odijevanja. Svi atributi su na izvolite sa napućenim usnama , a obrve…ne znam više koje su prave, a koje su iscrtane. Tužno, ružno, pomalo i vulgarno. A onda na red dolazi automobil…sin, «Bog koji hoda zemljom» sa 18.godina treba da vozi svoj auto ili motor pošto je to je statusni simbol. Bijes, glupost i primitivizam.

Zatim, i mi i naša djeca kao pelceri, primili smo se na  priče o bavljenju sobom. Sve bi to bilo u redu, da i tu nismo nešto pobrkali – baviti se sobom ne znači okrenuti leđa drugome, zaboraviti na onog do sebe, biti sebičan, raditi drugome zlo. Baviti se sobom, znači doprijeti do sebe, pronaći sebe u sebi, doći do svog pravog ja. Urediti svoje misli, napraviti zaključke, izvući pouke  iz događaja koji su se desili. Baviti se sobom, znači duhovni rast.

Istina je da uloga roditelja nije ni malo jednostavna, ali čini mi se da smo kao društvo pali na tom ispitu. Kako to Rob Vederil lijepo kaže: «Sada postoji samo «disciplina» koju nameće tržište» Apsolutne vrijednosti više ne postoje, sve se svodi na svrsishodno. Pojmovima moralnosti, uzvišenosti, idealima istekao je «rok trajanja». U želji za sticanjem i osvajanjem slobode, uklonili smo očinski superego sa kulturne scene. Autoritet koji je generacijama čuvan i njegovan, uglavnom je uništen. A zaboravili smo da je baš taj superego unosio red u život pojedinca i regulisao međuljudske odnose. Uspjeli smo da urušimo to kulturno naslijeđe. Urušen je autoritet roditelja, a sa tim i autoritet uopće. Svu tu zbrku nam je donijela «demokratska porodica». Kličući slobodi i demokratiji, izgubili smo slobodu. U vrtlogu neobuzdanih želja svoje djece zaduženi smo do guše.  Nismo baš svoji, zar ne?

Sve, ama baš sve smo pobrkali.

Primjedbe

  1. 👏👏👏
    Ovo je pandemija svega čega bi se trebalo stideti ,a promoviše se na svim nivoima i nema joj kraja ...😡😥

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

NIJE POPULARNO «PONAVLJATI» RAZRED U ŠKOLI KOJA SE ZOVE ŽIVOT!

Mnogi od vas su č uli za termin «cjelo ž ivotno obrazovanje» ili kontinuirano u č enje. Kod mnogih se javlja otpor pri samoj pomisli da treba nastaviti sa u č enjem nakon završetka škole. Kod mnogih se javlja otpor zbog pre ž ivljenih trauma tokom školovanja. Kod mnogih se javlja otpor zbog ž elje za nekim lakšim ž ivotom za koji nije potrebna škola. Kad god se govori o obrazovanju, odmah se pojave kritizeri koji su najpametniji na svijetu, što bi rekao moj rahmetli Fiko «nema ga na svijetu». A zapravo uopšte nismo svjesni da smo ro đ enjem upisani u neformalnu školu koja ne prekida svoj tok, a zove se Ž IVOT.   Svakoga dana u č imo nešto novo, pred nama je nepoznato gradivo, lekcije koje su i dosadne i zanimljive i uzbudljive i razumljive i nerazumljive, a zapravo sami vršimo izbore ovih lekcija. U teškim trenucima postavljamo sebi mnoga pitanja, a nekako ona prate ć a se odnose na smisao ž ivota, date nam uloge… pitanja koja se vjekovima postavljavaju, na

VIŠE NIŠTA NEĆE BITI ISTO

Toliko tema o kojima se može govoriti, a mi smo se zatvorili  na relacijama - propadanja država – lupanja u šerpe i lonce – stare, već viđene i oprobane metode, krađe – prevare – manipulacije – kršenje ljudskih prava – respiratori – maline – rast broja nezaposlenih – nesnalaženje jedne ministarke…i još i još i još…toliko toga za pobrojati. Nije uopšte sporna lista spornih stvari, sporna je istina – NEPOSTOJANJE AKTIVIZMA U REALNOM SVIJETU! Na društvenim mrežama smo svi  jaki na riječima, ali gospodo draga, jeste li zaboravili da ste se kao djeca znali pobuniti ako vam se nešto ne dopada?! Kako ste taj bunt ispoljavali kada nije bilo društvenih mreža? Kako smo oborili Miloševića bez društvenih mreža? Metod «Milošević» je pluskvamperfekat, probudimo kreativnost u sebi, manimo se lupanja u šerpe i lonce. Znam da ste umorni baš kao i ja, ali ne toliko da nam nije stalo do svog života, života naše djece i života onih koji će doći. Šta smo uradili za ovih 30 godina – svojom zaslije

DOĐU TA NEKA VREMENA ZA PITANJA

Moram Vas pitati jer ako ne pitam ne mogu doći do odgovara, propuštam priliku da učim, da saznajem, da promišljam, da budem bolja, a možda postanem i «normalna». Stanje «normalnosti» je poželjno jer predstavlja vrednost društva danas, tako je bilo juče, a verovatno će biti i sutra. Postavljate li Vi   sebi i svom okruženju pitanja, ali ne ona pitanja koja odražavaju Vašu svakodnevicu, postavljate li pitanja koja suštinski čine mozaik Vašeg života? Da li svoj život vidite kao mozaik koji slažete godinama, lagano, pažljivo, kockicu po kockicu, delić po delić, komad po komad, ili… ? Okrećete li se unazad? Sanjate li život? Postoje tako neki periodi u životu kojima se «normalan» svet raduje, a ja sam tada tako tužna. Obično su to praznici   - Nova godina, Božić, Uskrs, Bajram ili rođendani. Vreme posta, vreme odricanja je vreme kada bi trebalo proniknuti u sebe, u tamo neke dublje pore koje ne preispitujemo često. Postoje ti delići koji imaju svoju priču, samo je pitanje je