Preskoči na glavni sadržaj

VIŠE NIŠTA NEĆE BITI ISTO




Toliko tema o kojima se može govoriti, a mi smo se zatvorili  na relacijama - propadanja država – lupanja u šerpe i lonce – stare, već viđene i oprobane metode, krađe – prevare – manipulacije – kršenje ljudskih prava – respiratori – maline – rast broja nezaposlenih – nesnalaženje jedne ministarke…i još i još i još…toliko toga za pobrojati. Nije uopšte sporna lista spornih stvari, sporna je istina – NEPOSTOJANJE AKTIVIZMA U REALNOM SVIJETU!

Na društvenim mrežama smo svi  jaki na riječima, ali gospodo draga, jeste li zaboravili da ste se kao djeca znali pobuniti ako vam se nešto ne dopada?! Kako ste taj bunt ispoljavali kada nije bilo društvenih mreža? Kako smo oborili Miloševića bez društvenih mreža? Metod «Milošević» je pluskvamperfekat, probudimo kreativnost u sebi, manimo se lupanja u šerpe i lonce. Znam da ste umorni baš kao i ja, ali ne toliko da nam nije stalo do svog života, života naše djece i života onih koji će doći. Šta smo uradili za ovih 30 godina – svojom zaslijepljenošću, samoljubljivošću, mržnjom koja stanuje duboko u nama, a za koju mislimo da je uspješno prikrivamo? Iznjedrili smo toliko fašističkih organizacija  da smo se vratili Drugom svjetskom ratu i borbi protiv fašizma. Samo razlika između tada i sada je ogromna – tada neprijatelj nije stanovao u našem dvorištu, neprijatelj je bio van naših granica. Uspjeli smo što istina malo kome može da pođe za rukom. Pitate se kako – jednostavno, prodali smo svoj obraz i svoju čast, a ime više nije ni tako važno kada prodate sebe. Priče o novinarima i medijima, te kritika profesora univerziteta, ma dajte molim vas – pa isti ti profesori univerziteta «prave» te novinare, pa se sada nešto iznenađuju…hahahahaha. Ako su takvi kakvi jesu, a jesu mnogi, istina je…zašto to društvo novinara ne preduzme nešto??? Zašto stalno čekamo da neko nešto uradi umjesto  nas i da se mi ne konfrontiramo? Zašto smo toliko pasivni? Šta to više neko može da nam uzme, a da nam već nije uzeo? Kršenje ljudskih prava, pa svi smo svjesni toga i ptice na grani to znaju, ali…šta smo preduzeli protiv toga?

Šta vi kažete o nobelovcima koji ukazuju da je virus izašao iz laboratorije, ipak to «neki» nobelovci govore, a nobelovci ne rastu na grani?!


Krađa pri nabavci respiratora, ma nemojte, nismo znali da se to tako u BiH radi?! Koliko je samo u posljednjih deset godina bilo u najmanju ruku «sumnjivih» nabavki. I kako se to završava – medijski se objavi da će se sve ispitati, i da ukoliko se dokažu malverzacije, krivci će snositi posljedice? Čekajte da vas pitam – znate li za jednog «čestitog»partijskog poslušnika/igrača da je sankcionisan? Ako partija odluči da ga zatvori, kako bi se javnost umirila, svi ćemo znati da je dotični zatvoren, ali nećemo znati kada je i pušten. Predstava za narod ima samo premijeru, poslije toga se predstava više ne igra.

Kažu u Kantonu Sarajevo raste broj nezaposlenih, a koga se to uopšte i tiče? Tiče se porodica koje nemaju šta za pojesti, a od njih se traži da uredno plaćaju svoje dažbine. Od čega sve to platiti? A da sve bude još tužnije, oni koji potražuju, oni se kunu u Boga svoga, a zaboraviše da im je Bog rekao da pomažu ljudima, a ne da uzimaju od ljudi. I to sve za vrijeme svetog mjeseca Ramazana, pa neka vam je na čast. Krizni štab…šta je to u BiH? Društvo mrtvih pjesnika.

Žao mi je onako po profesionalnoj osnovi ministarke Divljak. Hoće li ministrice ta djeca krenuti u školu i pod kojim uvjetima i šta će biti sa državnom maturom? Teško je draga kolegice Divljak igrati sa nacionalistima, a i sami znate da ono što govorite, što se od vas traži nisu rješenja. Možda je sada izvanredna prilika da napustite brod koji tone onako muški, jer mnogo ste Vi više od toga da budete ono što drugi traže od Vas. Iskreno se suosjećam sa Vama i mislim da vaš racio treba da odigra sada glavnu rolu.

Toliko toga napisah, a prvobitna ideja mi je bila da pišem o turizmu kao najugroženijoj privrednoj grani u Bosni i Hercegovini. No, nije samo u Bosni i Hercegovini, turizam je ugrožen u čitavom svijetu, ali kako se ja reflektiram na region, tako ću u regionu i ostati. Od početka pandemije, naša visokoškolska institucija je stala uz hotelijere i na razne načine vrši pritisak na vlast da se pomogne ovoj branši. Za to vrijeme po raznim društvenim mrežama ide jako puno prijedloga kako oživjeti turizam u BiH. Sve se svodi na jačanje domaćeg proizvoda, a zapravo već viđeno – «kupujmo domaće». Neosporno, sjajna ideja, ali…uvijek postoji jedno «ali» jer se u Bosni i Hercegovini svi zaklinju Bogu, a ništa nije kako Bog zapovijeda. Istina je da Bosna i Hercegovina ima Sanu, Unu, Bosnu, Neretvu i Drinu, istina je da Bosna i Hercegovina ima Jahorinu, Bjelašnicu, Vlašić, istina je da Bosna i Hercegovina ima Visoko sa piramidama i Konjic sa Titovim bunkerom. Istina je da Bosna i Hercegovina ima Kravice, Bijambare, Blidinje, Hutovo blato, Ramsko, Jablaničko i Boračko jezero. Istina je da ima Međugorje kao najveću religijsku destinaciju, istina je da Manastir Tvrdoš privlači sve više inostranih turista, istina je da se najljepša očuvana biblioteka nalazi u Franjevačkom samostanu Duha Svetoga u Fojnici. Ima Bosna i Hercegovina i svoju Ajvatovicu, najveće dovište Muslimana u Evropi i jedno od najstarijih u Bosni. Istina je da još ima toliko lijepih mjesta, ma nema šta nemamo, ali… turizam zahtijeva infrastrukturu koju Bosna i Hercegovina nažalost nema. A zašto nema? Jednostavno je, političari nisu ulagali u unutrašnjost Bosne i Hercegovine, već je sve uloženo u «velike» centre, koji su samo u njihovim glavama veliki. I sada, kada svi traže utočište u prirodi, nemoguće je naći adekvatne uvjete za boravak. Ulaganje u kongresni turizam je otvorilo apetite, dok se moglo jamiti, jamilo se. Sada više nema kongresnog turizma dok se ne pronađe vakcina protiv COVID-19. Nema ni Filmskog festivala, nema ničega ovog ljeta. Ostalo nam je parče mora i to ako bude bilo godišnjih odmora?! Nego, za sve ove destinacije je potrebno goriva natočiti…plašim se, malo će biti onih koji će da toče.

Idemo u susret 3. maju, Svjetskom danu slobode medija. Pitam se od koga i od čega treba medije osloboditi?! Kada budemo oslobodili sebe od sebe, nećemo imati potrebe da oslobađamo medije, jer tada će i oni biti slobodni. Vratimo se Kiplingu i njegovom čuvenom testamentu «AKO». Za nekoga teško, za nekoga lako, a nekom tako normalno.

I zapamtite, kada se jednoga dana probudite iz svog dubokog sna, vidjet ćete da više ništa nije isto, a da vreme ne možete vratiti.

Primjedbe

  1. U ovo vrijeme kada patimo za dobrim tekstovima,informacijama,prvenstveno o visokom obrazovanju kada ce i kako ce se zavrsiti ova akademska godina,jedino se oglasavaju prof.dr Marijana Secibovic i prof.dr.Refik Secibovic.Kada bi u nasoj jadnoj Bosni i Hecegovini bilo vise pravih prof.kao sto su neumorni,pametni,informirani prof.Visoke skole za turizam iz Konjica,mozda bi nasi izgubljeni studenti znali kako izaci iz ovog corsokaka i s uspjehom zavrsiti ovu akademsku godinu.Cestitam profesori,dijelimo vase divne tekstove ,komentiramo i divimo se.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

MOĆ I NEMOĆ KOMUNIKACIJE U SAVREMENOM DRUŠTVU

UVOD Savremeno društvo težeći svojoj modernizaciji prolazi duboku krizu. Poljuljan je duh dostojanstva, časti i slobode. Na prostorima bivše Jugoslavije ideja komunizma je duboko ukorenjena jer je vezana za ideju jednakosti i otpor raslojavanju. Sve ozbiljne krize u socijalizmu bile su motivisane upravo idejom jednakosti. I otpor modernizaciji, industrijalizaciji, otpor globalizaciji je upravo bio motivisan tom idejom.  Priča o sudaru civilizacija je samo jedna u nizu manipulacija nemuštih, narcisoidnih političara, kojima se služe da bi opstali na vlasti.  Za to vreme, na globalnoj pozornici se vodi borba za kulturu čovečanstva u kojoj je moguć suživot različitih tradicija. Koliko je to aktuelna priča na prostorima bivše Jugoslavije, ukazao je i Dubravko Lovrenović govoreći o  nepromostivom jazu između kulturoloških identiteta koji su doprineli i raspadu Jugoslavije. „ Očito je, naime, da se južnoslovenski narodi koji su 1918. godine  ušli u Jugoslaviju imali izg...

DUBOKO SE IZVINJAVAM

Duboko se izvinjavam vladaju ć im strankama što imam ideje koje ugro ž avaju njihove interese, što sam došla u BiH naivno misle ć i da nije va ž no kako se zoveš, da je jedino va ž no biti č ovjek. Izvinjavam se za hiljade i hiljade pre đ enih kilometara koji me nisu pokolebali da se vratim u Srbiju. Izvinjavam se za organizacije me đ unarodnih konferencija koje sam radila iz srca   ž ele ć i da inicijativama probudim uspavanu akademsku zajednicu. Izvinjavam se za projekat Geoparka koji otvara nova radna mjesta, ostavlja mlade stru č njake u zemlji, promovira Bosnu i Hercegovinu u svijetu na jedan drugi na č in, a da to nisu ratni sukobi, kršenje ljudskih prava i korupcija. Izvinjavam se za pokretanje inicijativa sa evropskim stru č njacima na polju obrazovanja i obuka. Izvinjavam se zbog aktivnosti na polju ž enskih prava, borbi za ž ene koje imaju znanje i svoj integritet, borbi za žene da postanu vidljive i prepoznate. Izvinjavam se na osnivanju   visokoškolske insti...

SLUČAJ

Laganim koracima ide ka svojoj pedesetoj. Trebalo bi da bude zadovoljna svojim životnim učinkom – dvoje krasne dece   koji su postali svoji ljudi, muškarac koji je voli i misli da je   razume, mada nije uvek sigurna da je poznaje, a kamoli razume. Oni koji je poznaju misle da je puno postigla u svojoj karijeri, a ona, šta ona misli? Ona je nezadovoljna. Čime je to ona nezadovoljna? Da li uopšte zna da da odgovor na takvo pitanje? Kada promišlja na ovaj način, čuje reči svoje rigidne majke «ti si besna» . Te reči obično prati   napuštanje prostorije jer to je način ispoljavanja ljutnje zbog njenog «besa». Opisana scena je zapravo temelj nerazumevanja na koji su se godinama lepili naizmenično   cigle i malter. Iskažete svoje mišljenje koje se ignoriše ili svim silama uguši u korenu i bunt se zataška. Problem je samo prividno rešen, ali se o posledicama ne razmišlja. I tako uporedo sa završavanjem krova, nezadovoljstvo raste i na kraju kulminira. Nije život zam...