Preskoči na glavni sadržaj

Međunarodni dan žena ili Valentinovo?

Još jedan dan sveopšteg cirkusa je iza nas. Dan pun licemerja, laži...dan pretvoren u dan ljubavi, a da se ne zove Valetinovo. Ulicama  je defilovala reka mladih devojaka sa ružom ili buketom ruža u ruci, slastičare su bile preplavljene parovima, mladim i starim. Doduše oni mladi su na stolovima imali cveće i kesice sa poklončićima, a oni stariji su izašli da popiju kafu i pojedu po koji slatkiš.
Pa otuda malo moje zbunjenosti. U školi su me učili da je  Međunarodni dan žena ustanovljen 1910.godine, na predlog nemačke socijalistice Clare Zetkin, na prvoj međunarodnoj ženskoj konferenciji održanoj u Kopenhagenu u organizaciji Socijalističke Internacionale. Na kongresu je predložila da žene svih zemalja jednom godišnje, 8.marta, slave svoj dan, kao simbol borbe za jednako pravo glasa, zaštitu žene na radu, ukidanju trgovine belim roblje i zaštitu dece. Nakon 105.godina, sporadično se govori o suštinskom obeležavanju ovog tako važnog dana za ženu. Nevladine organizacije, pojedine političke partije, pojedini mediji vrate javnost na suštinu dana koji se obeležava. Na žalost, jedna lasta ne čini proleće. Ovi sporadični pokušaji ne mogu da promene sistemski nametnute neke druge vrednosti.
 Postavlja se pitanje zašto žena prihvata da bude izmanipulisana? Da li je dugogodišnja ekonomska kriza učinila da materijalno preuzme primat u sistemu vrednosti? Da li je projekat Grand produkcije uništio sistem vrednosti u društvu? Zatvaranje Zemaljskog muzeja u Sarajevu samo je jedan od pokazatelja da političari ne da ne znaju ceniti kulturno blago, nego ih i ne zanima. Kultura je po njima nepotreban trošak. „Važno da  je godišnji saldo namiren, pa makar svi hodali pocepanih gaća“ (Uroš Đurić, slikar). Bez kulture, temeljne promene u društvu su neostvarljive. Neophodna nam je politička kultura, kultura tolerancije, kultura dijaloga, kultura kompromisa.

Kao što govori prof.Besim Spahić, sve suvišne (penzionere, decu, mlade ambiciozne) treba ukloniti i stvoriti prostor samo za njih i njihove porodice. I tako ćemo verovatno još nekoliko godina slaviti dva Valentinova dok svu mladež koja misli drugačije ne pošaljemo u svet i ovaj prostor oslobodimo za pravljenje privatnih prčija. 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

SUPER ĆERKA, SUPER MAJKA, SUPER ĆERKA I SUPER OČEKIVANJA

Polako ali neumitno, vreme izmi č e. Taman kada pomislimo da se mo ž emo posvetiti sebi, da dolazi naše vreme, suo č imo se sa nemo ć nim roditeljima i naravno, ona pomisao o «našem vremenu» se odla ž e jer preuzimamo novu ulogu, staratelja svojih roditelja. A kao da je ju č e bilo kada smo dobili po koju pljusku, prekor, kaznu, pri č e o ponašanju, dru ž enju, momcima, dobrim i lošim…sve to tako brzo pro đ e. Toliko ž ivotnih uloga i svaka nosi neku odgovornost. Od deteta se o č ekuje, od tinejd ž era se o č ekuje, od studenta se o č ekuje, od udate ž ene o č ekivanja se multicipliraju - roditelji o č ekuju da ć erka u najboljem svetlu predstavi svoju porodicu, mu ž o č ekuje da ž ena bude po njegovoj meri, da se dopada njemu i celokupnoj njegovoj familiji (to je va ž no njemu i obi č no njegovoj mami), roditelji mu ž a o č ekuju da snaha izrodi naslednike, da obo ž ava njihovog sina, da bude obrazovana i va ž na jer tako i njihov ugled raste. A onda, kada se...

A DA PORAZGOVARAMO SA SOBOM ?

Često se pitam odakle potreba za dokazivanjem, za tim nečim «biti nešto», zadiviti druge? Da li je u pitanju nesigurnost ili možda neki kompleks koga nismo svjesni ili pak ako smo ga svjesni ne znamo kako se sa njim izboriti? Teško je naći odgovore ako ne zaronimo duboko u sebe i porazgovaramo sa sobom. U posljednje vrijeme često u tekstovima govorim o intrapersonalnoj komunikaciji, na predavanjima ukazujem na važnost intrapersonalne komunikcije kao početka komunikacije, odnosno preduvjeta za uspostavljanje interpersonalne komunikacije, pa i ostalih oblika komunikacije. Pojasniću zašto toliko insistiranje – ako sebi nismo jasni, ako sebe ne razumijemo, ako nemamo odgovore na pitanja koja sebi postavljamo, pa kako ćemo razgovarati sa drugim. Svjesna sam tog «malog» problema zbog koga se ne obraća pažnja na ukazivanje važnosti tog «porazgovarajmo sa sobom», u našem kulturnom miljeu «samorazgovor» je povezan sa osobom koja je poludjela. Prije nekoliko dana je to vrlo duhovito Rusmi...

NE ČEKAJTE NOVO JUTRO...

Umorna, prezasi ć ena, zaljubljena …nešto jeste, a zapravo uop ć e nije va ž no, šta to jeste. Va ž no je ž ivjeti trenutak, osjetiti miris lipe, vidjeti svog komšiju berberina i punim srcem ga pozdraviti sa «sabahajrula» Vidjeti sre ć u na njegovom licu, to je ž ivot, onaj pravi koji treba ž ivjeti. Osjetiti miris svog doma, slušati svoj unutrašnji glas koji je uvijek nepogrešivo ispravan, koji nas vodi iznova na neki put. Ri č ard Bah  ka ž e da «Istina koju govoriš nema ni prošlost ni budu ć nost. Ona jeste, i to je sve što ona treba da bude». Ž ivot ima smisla samo ako se ž ivi istina. Nema isprike, ne mogu zbog ovoga ili onoga…ne, to nije istina, bje ž anje od sebe je mirenje sa smr ć u. A ž ivot je tako lijep. Mnogo je godina za mnom, razumijevanja, ne razumijevanja, potreba da se dopadnem drugom da bi bila voljena. Danas znam da je to samo izgubljeno vrijeme, ali i ono takvo je donijelo mudrost iz svih tih divnih knjiga uz koje rastemo. Nekome naslovi mogu da izgle...