Za nama je već ozbiljno vrijeme provedeno u kućnoj izolaciji, dokle ste Vi stigli ? Šta je Vama donijela ova pandemija? Namjerno Vas ne pitam šta Vam je uzela, ne želim da budimo emocije koje nas čine tužnima, želim da se radujemo. Pitat ćete me, «čemu da se radujemo izolovani i zatvoreni ?« Radujte se sebi, otkrivanju sebe, otkrivanju svojih potisnutih emocija, želja, aktiviranju svojih talenata i sticanju novih vještina. Gledam profile svojih prijateljica i divim se njihovim kreacijama. Uskršnji praznici su iznjedrili fotografije koje hrane dušu…od slanog do slatkog, od glamura do etno priča, za svakog po nešto. Živjela ZOOM aplikacija koja je postala hit! Edukacije se nude na sve strane, upoznajemo nove ljude, zemlja ili inostranstvo to uopće više nije važno, sve nam je dostupno. Kako dan ume da bude kratak…plašim se da neću uspjeti da pročitam sve knjige kojih sam gladna, da pogledam sve filmove kojih sam tako željna i još da primijenim filozofiju Skarlet O'Hare «O tome ću misliti sutra», da naučim plesove koje nisam naučila, želim sate slikanja, sate učenja obućarskog zanata, zaljubljena sam u cipele, čizme, papuče… želim iznova da počnem sa upijanjem znanja. Plašim se da li ću stići svima koje volim da kažem da ih volim, da li ću stići da obiđem sva ona mjesta koja želim, a koja nisam vidjela u našoj divnoj Jugoslaviji, da li ću dočekati da unucima ispričam priče o ljubavi, velikim ljubavima, njihovim počecima, tokovima, velike ljubavi se nikada ne završavaju, one traju.
Plaši me hoću li stići da pogledam i uživam u svakom postu tog «ludog Šerbedžijinog sina» čije sam sve koncerte u Beogradu i Sarajevu odgledala i napamet repertoare naučila. Hoću li opet imati vremena za svoju veliku ljubav, za šah? Vreme…kako to Duško Radović kaže « Vreme prolazi, starimo i odlazimo polako. Najpre smo izgubili četvrtog za poker, pa trećeg za preferans, pa drugog za domine i tabliće. Ostali smo sami i sada otvaramo pasijans da vidimo šta će biti sa nama». Jeste ovo trenutak kada smo sami ali ova samoća, otvaranje ovog pasijansa treba da udahne novi život. Još samo da se otvore radnje gdje mogu kupiti konac za bijeli vez i u kasnim noćnim satima, izvesti lijep komad za stol ili jastuk, a možda i neku zavjesu?! Ništa ne može zamijeniti tu otmjenost i duh prošlih vremena. Jeste li zaboravili uštirkane kragne na haljinama, košuljama, uštirkane stolnjake, šustikle, jastučnice i onaj miris «Bohora» koji od djetinjstva stanuje u našim čulima? Kako smo samo dozvolili da nas ponese taj neki val rekli bi «evropejstva» u kome nema mjesta za čovjeka u čovjeku, u kome je novac postao mjera vrijednosti, u kome se dičimo lošim postupcima, a sramota je istaći vrline. «Stručno» su nam objasnili da je patiti IN i da što više patimo postajemo veće patriote. Savršen program belosvetskih gluposti! Rođeni smo slobodni, a onda pristanemo na ropstvo jer tako su rekli neki drugovi da treba. Puste zablude, kako to Pekić divno kaže «A Živorad i ja smo i dalje živeli u zabludi da nam sve ide dobro, čak sve bolje i bolje, i da će nam sve bolje ići sve dok budemo razumni. Jer, i u drugoj smo zabludi bili. Zabludi da smo jako razumni, jako pametni, jako vešti. Pošto smo uobražavali da smo uspešni, verovali smo da smo i razumni; pošto smo uobražavali da smo razumni, morali smo verovati i da smo uspešni. A skakavci su nas i dalje jeli, jeli, jeli.” Biljana Srbljanović je napisala sjajnu dramu «Mali mi je ovaj grob», govoreći o jednom vremenu i opet o zabludama«.
Paradoksalno ali istinito, ovaj COVID 19 me je izvukao iz tamnice kojom vladaju luđaci i vratio me je sebi. « Tijesno mi je u ovoj koži» je moj projekat koji vodi životnom dijelu «Šta se desi sa dobrim namjerama» . Dok strah caruje nad razumom u glavama mnogih, ja planiram svoj put u Severnu Osetiju - Alaniju jer životna energija se crpi iz zemlje svojih predaka. Idem po tu grudu, samo cjelovita mogu nastaviti slobodno život.
Primjedbe
Objavi komentar