Preskoči na glavni sadržaj

Ćutanje košta! Ćutanje se plaća!

Da li spadate u grupu onih koji od malih nogu slušaju kako im se govori: "Ćuti! Nije vreme da kažeš šta misliš. Bolje je da ćutiš!"?  Kada se rodimo ućutkuju nas da ne plačemo. U ranom detinjstvu uče nas da ćutimo dok drugi govore kao znak lepog vaspitanja, kućnog odgoja. Inače je jako važno šta će drugi reći, šta će misliti o nama. Važno je roditelje ne obrukati!  U školi nas uče da ćutimo dok učitelji govore. U mladosti nas uče da ćutimo jer nije vreme da se kaže, neki opasni vetrovi stalno pušu. Završimo škole u nadi da će nas posao čekati, a onda opet nailazimo na "Ćuti, nemoj da se buniš, tako posao nigde nećeš dobiti." Usput dobijete i objašnjenje zašto je dobro ne buniti se - ljudi ne vole da im se suprostavljate. Zamislite, tamo neko ne voli...a šta ja ne volim, ko mene uopšte pa pita? A onda se udate ili oženite i opet neko zarad neke utakmice ili filma, kaže vam - Ćuti! 
Pa dobro, da li to život treba da prođe u tišini? 
E sada ja Vama postavljam pitanje - da li smo rođeni da bi ćutali ili da bi govorili? Ako treba da ćutimo hajde da napravimo komune, pa svi na proplanak i u duboku meditaciju. Ide proleće, a Bogu hvala, prirode oko nas u izobilju. Sve je više napuštenih ognjišta. Mnogo je onih koji su nekuda otišli i ostavili sve za sobom. Otišli (čitaj - POBEGLI) su glavom bez obzira. 
Mi nećemo otići, mi nemamo gde otići, mi se možemo samo izmestimo. Izmestite se, ne pravite probleme, ne smetate nikome, Vaš glas se ne čuje. Međutim, to izmeštanje  košta, kao što i sve košta - voda, hleb, sapun, krevet. Ćutanje se plaća! Naše školovanje je koštalo, a sada taj uloženi novac treba vratiti.Nije cena velika 500.000 $ po glavi intelektualca. Pa izvolite gospodo političari sa brdovitog Balkana...

Završiću rečima velikog Ingmar Bergmana: "Ja nemam  talenta  za mučenika. Nisu dovoljne najbolje namere." 

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

SUPER ĆERKA, SUPER MAJKA, SUPER ĆERKA I SUPER OČEKIVANJA

Polako ali neumitno, vreme izmi č e. Taman kada pomislimo da se mo ž emo posvetiti sebi, da dolazi naše vreme, suo č imo se sa nemo ć nim roditeljima i naravno, ona pomisao o «našem vremenu» se odla ž e jer preuzimamo novu ulogu, staratelja svojih roditelja. A kao da je ju č e bilo kada smo dobili po koju pljusku, prekor, kaznu, pri č e o ponašanju, dru ž enju, momcima, dobrim i lošim…sve to tako brzo pro đ e. Toliko ž ivotnih uloga i svaka nosi neku odgovornost. Od deteta se o č ekuje, od tinejd ž era se o č ekuje, od studenta se o č ekuje, od udate ž ene o č ekivanja se multicipliraju - roditelji o č ekuju da ć erka u najboljem svetlu predstavi svoju porodicu, mu ž o č ekuje da ž ena bude po njegovoj meri, da se dopada njemu i celokupnoj njegovoj familiji (to je va ž no njemu i obi č no njegovoj mami), roditelji mu ž a o č ekuju da snaha izrodi naslednike, da obo ž ava njihovog sina, da bude obrazovana i va ž na jer tako i njihov ugled raste. A onda, kada se...

A DA PORAZGOVARAMO SA SOBOM ?

Često se pitam odakle potreba za dokazivanjem, za tim nečim «biti nešto», zadiviti druge? Da li je u pitanju nesigurnost ili možda neki kompleks koga nismo svjesni ili pak ako smo ga svjesni ne znamo kako se sa njim izboriti? Teško je naći odgovore ako ne zaronimo duboko u sebe i porazgovaramo sa sobom. U posljednje vrijeme često u tekstovima govorim o intrapersonalnoj komunikaciji, na predavanjima ukazujem na važnost intrapersonalne komunikcije kao početka komunikacije, odnosno preduvjeta za uspostavljanje interpersonalne komunikacije, pa i ostalih oblika komunikacije. Pojasniću zašto toliko insistiranje – ako sebi nismo jasni, ako sebe ne razumijemo, ako nemamo odgovore na pitanja koja sebi postavljamo, pa kako ćemo razgovarati sa drugim. Svjesna sam tog «malog» problema zbog koga se ne obraća pažnja na ukazivanje važnosti tog «porazgovarajmo sa sobom», u našem kulturnom miljeu «samorazgovor» je povezan sa osobom koja je poludjela. Prije nekoliko dana je to vrlo duhovito Rusmi...

NE ČEKAJTE NOVO JUTRO...

Umorna, prezasi ć ena, zaljubljena …nešto jeste, a zapravo uop ć e nije va ž no, šta to jeste. Va ž no je ž ivjeti trenutak, osjetiti miris lipe, vidjeti svog komšiju berberina i punim srcem ga pozdraviti sa «sabahajrula» Vidjeti sre ć u na njegovom licu, to je ž ivot, onaj pravi koji treba ž ivjeti. Osjetiti miris svog doma, slušati svoj unutrašnji glas koji je uvijek nepogrešivo ispravan, koji nas vodi iznova na neki put. Ri č ard Bah  ka ž e da «Istina koju govoriš nema ni prošlost ni budu ć nost. Ona jeste, i to je sve što ona treba da bude». Ž ivot ima smisla samo ako se ž ivi istina. Nema isprike, ne mogu zbog ovoga ili onoga…ne, to nije istina, bje ž anje od sebe je mirenje sa smr ć u. A ž ivot je tako lijep. Mnogo je godina za mnom, razumijevanja, ne razumijevanja, potreba da se dopadnem drugom da bi bila voljena. Danas znam da je to samo izgubljeno vrijeme, ali i ono takvo je donijelo mudrost iz svih tih divnih knjiga uz koje rastemo. Nekome naslovi mogu da izgle...