Preskoči na glavni sadržaj

Ćutanje košta! Ćutanje se plaća!

Da li spadate u grupu onih koji od malih nogu slušaju kako im se govori: "Ćuti! Nije vreme da kažeš šta misliš. Bolje je da ćutiš!"?  Kada se rodimo ućutkuju nas da ne plačemo. U ranom detinjstvu uče nas da ćutimo dok drugi govore kao znak lepog vaspitanja, kućnog odgoja. Inače je jako važno šta će drugi reći, šta će misliti o nama. Važno je roditelje ne obrukati!  U školi nas uče da ćutimo dok učitelji govore. U mladosti nas uče da ćutimo jer nije vreme da se kaže, neki opasni vetrovi stalno pušu. Završimo škole u nadi da će nas posao čekati, a onda opet nailazimo na "Ćuti, nemoj da se buniš, tako posao nigde nećeš dobiti." Usput dobijete i objašnjenje zašto je dobro ne buniti se - ljudi ne vole da im se suprostavljate. Zamislite, tamo neko ne voli...a šta ja ne volim, ko mene uopšte pa pita? A onda se udate ili oženite i opet neko zarad neke utakmice ili filma, kaže vam - Ćuti! 
Pa dobro, da li to život treba da prođe u tišini? 
E sada ja Vama postavljam pitanje - da li smo rođeni da bi ćutali ili da bi govorili? Ako treba da ćutimo hajde da napravimo komune, pa svi na proplanak i u duboku meditaciju. Ide proleće, a Bogu hvala, prirode oko nas u izobilju. Sve je više napuštenih ognjišta. Mnogo je onih koji su nekuda otišli i ostavili sve za sobom. Otišli (čitaj - POBEGLI) su glavom bez obzira. 
Mi nećemo otići, mi nemamo gde otići, mi se možemo samo izmestimo. Izmestite se, ne pravite probleme, ne smetate nikome, Vaš glas se ne čuje. Međutim, to izmeštanje  košta, kao što i sve košta - voda, hleb, sapun, krevet. Ćutanje se plaća! Naše školovanje je koštalo, a sada taj uloženi novac treba vratiti.Nije cena velika 500.000 $ po glavi intelektualca. Pa izvolite gospodo političari sa brdovitog Balkana...

Završiću rečima velikog Ingmar Bergmana: "Ja nemam  talenta  za mučenika. Nisu dovoljne najbolje namere." 

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

APORIJE INTERKULTURALNE KOMUNIKACIJE

Prenosim Vam svoj rad pisan za konferenciju u Opatiji. Pitanje interkulturalne komunikacije osnov za uspostavljanje dijaloga na našim prostorima.  Sažetak: Poslije velikih patnji, nesreća, opčinjenosti strahom, mržnjom i nepovjerenjem, nacionalnom i vjerskom ostrašćenošću, postavlja se pitanje postoji li za uspostavljanje interkulturalne komunikacije dovoljno tolerantnosti na prostoru bivše Jugoslavije? U vrijeme prijelaza iz socijalizma u kapitalizam, socijalno je uništen pojedinac, što je rezultiralo jačanjem kolektivnog identiteta. Pripadnost zatvorenoj zajednici ojačalo je mržnju prema svemu nepoznatom i neizvjesnom. Prisjetimo se Dvornikovića: „Naš čovek u suštini poznaje samo obe krajnosti: apsolutnu veru i zanos ili duboko nepoverenje i odvratnost“. Vladajuće elite opstaju na manipulaciji emocijama, šireći ideologiju nacionalne pripadnosti. Nažalost, politička neosviještenost i zavedenost idu i dalje pa tako uzrokuju i antagonizam unutar istog naroda dokazivanjem lokalnih

SREĆU ČINE MALE STVARI

U moru dnevnih događaja, zahtjeva, očekivanja, dnevnih vijesti od kojih mnogi žele da pobjegnu, u moru obaveza i odgovornosti, stignete li da pomislite na sebe i svoje želje? Šta Vas čini sretnima? Imate li neko svoje mjesto koje davno niste posjetili? Kada ste posljednji put bili na žuru ili sa prijateljima na utakmici ili možda na nekoj modnoj reviji? A u nekoj dobroj, onoj staroj, pravoj kafani gdje su stolovi i dalje prekriveni stoljnjacima crveno-bijelih kockica i gdje se rakija služi u čokanjčićima? Ili, kada ste posljednji put onako bez ikakve obaveze gluvarili ulicama svoga grada, a da niste pogledali na sat u obavezi da se vratite kući? Ako bih nastavila da Vas podsjećam šta odavno niste uradili, rastužila bih Vas, a to ne želim. Želim da Vas vratim sebi jer ne želim da zaboravite na sebe. Živi ste! Nisu Vam potrebni prokleti novci, to je samo izgovor. Potrebna Vam je želja da se otisnite i uradite ono što zaista želite. Sa prijateljima ili bez n

CORONA/COVID - 19 VIRUS, NAŠE NAVIKE I BILL GATES

Zanimljivo je biti na privremenom i neplaniranom odmoru u slu č aju da ste racionalni, da puno ne znate i da ž ivite po onoj staroj «a šta ć emo» i nastavite da radite kao da se ništa oko vas ne dešava, a sve samo iz razloga jer vaši poslodavci ne mare za vas, njih samo zanima njihov profit. Najo č itiji primjer je bankarski sektor. Ako im se ne daj bo ž e obratite, vra ć aju vas na birokratske korake, kao da je najnormalnije da se «šetkate» od šaltera do šaltera i da ovjeravate koje kakve papire. Ako se obratite ljekarima, re ć i ć e vam da ne dolazite, a ne ć e vam re ć i da nemaju dovoljno testova, da nema dovoljno respiratora, ne ć e vam re ć i da su neorganizirani i da mole dragog Boga da im telefon što manje zvoni. Ako odete u apoteke po maske i rukavice, teško ć ete ih na ć i. Masku mo ž ete sami napraviti, a rukavice …pa dobro, ako ih nema, pra ć e te č eš ć e ruke. Ako se odlu č ite ujutru kada otvorite o č i da uklju č ite televizor, re ć i