Podsvijest često govori ono što ne želimo sebi da priznamo ili za šta obično tražimo izgovor. Noć sam
provela u zatvoru sa Refikom i svojim kumom. Pitate se, kakve veze imaju njih
dvojica sa Bosnom i Hercegovinom, sa njenim licem i naličijem? Objasniću, itekako imaju veze …Refik je razlog mog dolaska u
Bosnu i Hercegovinu i uz njega, postala sam i sama nepoželjna mnogima, a samo iz jednog razloga – iz straha, u
strahu su velike oči. A moj kum, prognan od režima, a i samog Vojislava Koštunice, sa zatvorskim stažem, objašnjavao mi je da zatvor nije strašno mjesto i da
ja to mogu izdržati. Inače, nas troje smo oni preživjeli iz Đinđićevog vremena
koji su nastavili da se bore, mi smo oni koji se nismo prodali ni koje kakvim
opozicijama, a ni vlasti, mi smo oni koji se ne boje da kažu istinu, ma koliko
ona skupa bila. Sami smo izabrali svoj put jer za drugi i ne znamo. Zato nam
radost i tuga dijele stolicu, zato više nemamo nego što imamo, ali smo
slobodni. A sloboda nema cijenu! Hvala
Refiku za ovih dvanaest godina u Bosni i Hercegovini. Na početku i poteškoće
izgledaju bajkovito, međutim…bajka je ipak samo bajka. Bajka se zavoli, čita se
više puta i iz nje se mnogo toga nauči. Kada se borite da preživite, mnogo
ljudi i upoznate. Vjerujete u ljude, ne iz razloga naivnosti, već tako ste
odgojeni, «dobro se uvijek dobrim vraća». Nažalost, u Bosni i Hercegovini nije
sve ni tako bajkovito, a i više je zločestih nego dobrih. Kada kažem «zločestih»,
mislim na sve one koji vode loše politike, uništavaju ovu zemlju i tjeraju
ljude iz nje. Zločesti su i oni koji podržavaju takve politike. Zločesti su i oni
zaposleni u medijima koji su se prodali zločestim političarima, vjerujući da će
ih ovi nagraditi. Zločesti su oni u akademskoj zajednici koji ćute jer se boje.
Zločesti su učitelji koji traže da se djeca opredjeljuju. Zločesti su kreatori
obrazovnih politika koji slijepo izvršavaju naređenja zločestih političara. Zločesti
su svi oni ljekari kojima pacijenti nisu važni iako su nekada položili
Hipokratovu zakletvu. Ima zločestih i u vjerskim zajednicama, što nikako ne bi
smjelo biti! Zločesti su i oni koji govore ružno o drugima, a zapravo ništa ne
znaju o njima. A tek što ima lažljivih, ma ne zna im se broja. Naravno, i ovi
lažljivi su opasno zločesti. Naučila sam da su zloba i pakost posljedica
straha, naučila sam da sve zločeste treba prigrliti i reći «Ne treba da se
bojiš», naučila sam da se za takve treba moliti. Ali zašto ljudi lažu? Pa da, i
oni se boje, boje se da ne izgube poštovanje, žele da budu voljeni od drugih,
cijenjeni i da se o njima lijepo misli. Uplašeni su da će istina odbiti druge
od njih. Oni koji su došli do nekih pozicija, umislili su da imaju moć, mogu da
kontrolišu situacije, donose odluke, reaguju na situacije kako žele. Oni lažu
jer istina je ponekad «nezgodna» i nije
u skladu sa njihovom pričom. Sa ovim lažovima nekako najviše imam posla u
posljednje vrijeme, na moju veliku žalost. Ako je toliko zločestih i lažljivih,
postavit ćete pitanje, ima li uopće dobrih i tko su oni? Ima, ima divnih ljudi
u ovoj napaćenoj zemlji. Oni divni su izolovani, baš kao što su bili izolovani i
učesnici Parade ponosa. To je trebalo doživjeti. Desila se opsada centra
Sarajeva, barikade i koridori policije. Na ulicama nije bilo ljudi jer ljudi
nisu mogli slobodno šetati ulicama, nisu mogli prići centru grada. Napravljen
je scenario da gubavce treba izolovati i svima pokazati da su to gubavci. Čak
su i ulice oprane nakon prolaska povorke iako za tim uopće nije bilo potrebe.
Tko kaže da je II svjetski rat završen? Na koje kakvim partijskim kongresima
proglašava se pobjednik sa 100% osvojenih glasova iako je u sali jedna suzdržana
ruka podignuta. Kao u pjesmi Vinka Coce «Šta je čovik, ko to zna, ka svića što u
mraku kratko sja». Zato se i zovu zločesti momci. Mada ima tamo i
zločestih teta, one su kao novogodišnji bor, tu su da bi slika bila ljepša. A
ta jedna ruka, to je ruka jednog dobrice koji misli svojom glavom, to je ruka
probuđenog čovjeka. Dobri su oni koji iskreno vole svoje komšije, one druge i
drugačije, one koji govore jezikom koji se razumije, kojim se sporazumijevaju,
a nije njihov jezik jer svaka etnička grupa zaboga ima svoj jezik. Dobri su oni
mirovnjaci koji iz srca šire mir. Dobri su oni učitelji koji ne traže da se
djeca izjašnjavaju o nacionalnoj pripadnosti, dobri su oni profesori koji svoje
studente uče kritičkoj misli, dobri su oni kreatori obrazovnih politika koji
traže način da obrazovanje u BiH učine prepoznatljivim po kvalitetu. Dobri su
oni ljekari koji se bore za pacijente, koji se ne boje seke koja ne ume da
organizuje rad u zdravstvenim ustanovama. Dobri su oni vjerski službenici koji
savjesno obavljaju svoj posao, koji se ne boje da javno govore o devijacijama u
svojoj zajednici. Dobri su oni zbog kojih se sa radošću odlazi u džamiju ili
crkvu. Njima se govori za hutbu ili nedjeljnu službu ne pišu. Dobar je narod u
Bosni i Hercegovini, samo živi u strahu. Strah je važna emocija, zahvaljujući strahu
preživljavamo i izbjegavamo neke opasne situacije. Razlikujemo se po tome
koliko smo spremni da rizikujemo i koliko su nam procjene rizika racionalne ili
iracionalne. Nećete se složiti sa mnom kada vam budem rekla da mi imamo zapravo
problem sa iracionalnim strahovima. Suočavamo se sa strahom od gubitka posla,
sa strahom od odvajanja od određene osobe ili grupe, strahom od neuspjeha,
strahom od odbacivanja i kritike…sve su to situacije koje zaista nisu opasne.
Ne znamo da se nosimo sa takvim situacijama, bespomoćni smo, gubimo kontrolu.
Situacije jesu nelagodne, ali ne i opasne. Ovi strahovi ne dozvoljavaju osobi
da se mijenja, razvija, ima potpunu slobodu i moć nad sobom i svojim životom.
Nismo svjesni da svoje strahove prenosimo i na djecu i što nije dobro jer loš
obrazac ponašanja nije dobar za razvoj djeteta. Na svu sreću ili možda na
žalost, obrazac ponašanja se ponese iz kuće ali na njega puno utječe okruženje.
Ne bojte se zatvora u kome se trenutno
mi izolovani nalazimo. Ne plašite se da javno iskažete ono što osjećate, dobro
ćete se osjećati. Znam da nije lako savladati strah, znam da vam treba podrška,
znam da bi bilo lakše kada bi i drugi krenuli sa vama, ali ja vjerujem u vas i
vaše motive. Nitko vama ne može pomoći osim vas samih, ključ je u vama. A reći
ću vam veliku istinu, u Bosni i Hercegovini se uvodi jednoumlje. Jeste li
spremni na to, ja nisam?! Plaše nas susjedima, ma njih mi uopće ne zanimamo,
imaju oni puno svojih problema i bez nas. U Hrvatskoj ustaše i partizani se tek spremaju za ljuti
boj, idu izbori za predsjednika države a u Srbiji, kako kaže Matija Bećković
«Kosovo – Najskuplja srpska reč» . Neće nama ni Turci ni Arapi ništa dati, nema
kod njih džabe. To što nas trenutno «porobljavaju» nije to tako strašno, oni se
kod nas samo dobro zabavljaju. Tako je bilo i sa Rusima u Crnoj Gori, pa je Rusa
sada sve manje, Grčka je poželjnija destinaciju. Tako će biti i sa nama ukoliko
mi izolovani ne pobjegnemo.
Ja neću pobjeći, a Vi ?!
Izađimo svi skupa iz zatvora, nismo
ništa krivi!
Sjajno!
OdgovoriIzbriši