Preskoči na glavni sadržaj

SUPER ĆERKA, SUPER MAJKA, SUPER ĆERKA I SUPER OČEKIVANJA





Polako ali neumitno, vreme izmiče. Taman kada pomislimo da se možemo posvetiti sebi, da dolazi naše vreme, suočimo se sa nemoćnim roditeljima i naravno, ona pomisao o «našem vremenu» se odlaže jer preuzimamo novu ulogu, staratelja svojih roditelja. A kao da je juče bilo kada smo dobili po koju pljusku, prekor, kaznu, priče o ponašanju, druženju, momcima, dobrim i lošim…sve to tako brzo prođe. Toliko životnih uloga i svaka nosi neku odgovornost. Od deteta se očekuje, od tinejdžera se očekuje, od studenta se očekuje, od udate žene očekivanja se multicipliraju - roditelji očekuju da ćerka u najboljem svetlu predstavi svoju porodicu, muž očekuje da žena bude po njegovoj meri, da se dopada njemu i celokupnoj njegovoj familiji (to je važno njemu i obično njegovoj mami), roditelji muža očekuju da snaha izrodi naslednike, da obožava njihovog sina, da bude obrazovana i važna jer tako i njihov ugled raste. A onda, kada se ispune sva ta očekivanja idemo dalje, sada dolaze deca sa svojim očekivanjima. To sa decom je baš onako kako je moja draga prijateljica Nada opisala «dobili ste okupatora i domaćeg izdajnika» Okupiraju nas, a onda sebično nemaju vremena za svoju mamu koja je pri tome uvek morala imati vremena za njih. A sa očekivanjima je priča kao da otvorite džak i probušite dno – gomilate očekivanja i gomilate i osladi vam se to gomilanje toliko da ne znate kada je dosta i sve na uštreb one «udate žene» s početka priče. Pobuni se ona koliko da pokaže svima u lancu da je živa, ali teško da nešto može promeniti jer uloga na koju je pristala je baš po onoj staroj narodnoj «dala baba dinar da uđe u kolu, dala bi dva da izađe, al ne može». Na njenu sreću, oni «okupatori» u svojoj sebičnosti odlaze od kuće tako da se svakodnevna očekivanja umanjuju i tu je sada taj prostor (bar se tako čini) koji se otvara za sve neispunjene želje, snove, ambicije. Partner se za sve to vreme zadržao ili ne, nije to toliko više ni važno, važno je da se ta SUPER žena umorila od očekivanja. I kada je pomislila da udahne duboko, opet nova uloga – staratelj svom roditelju. I ona pljuska ostala je samo uspomena na neka lepa, davna vremena u kojima je SUPER žena bila bezbrižno dete sa ponekim očekivanjem. Uloga staratelja nosi ozbiljna očekivanja, baš kao što i ozbiljne godine postavljavaju očekivanja. Međutim, u tih pola veka svakakvih očekivanja, promenilo se društvo, prilike, nekadašnje vrednosti su zaboravljene, te je tako sada staro i iznemoglo biće zaboravljeno od društva. I kako usaglasiti očekivanja sa neprilikama? Demencija, bolest koja ne bira godine je nevidljiva u zemlji Srbiji. Ne postoji broj registrovanih obolelih od demencije, ne postoji kategorizacija dementnih u Domovima za stara lica, ne postoje obučeni negovatelji za kućne uslove koji bi radili sa dementnim licima… Kada ništa ne postoji, kako pomoći? Prema nekim istraživanjima, kažu da negovatelji obolelih i sami obole od demencije. U tom lancu svi stradaju, a država i društvo čine jedno veliko NIŠTA.

I kako biti ono što se OČEKUJE od one male devojčice s početka priče? Improvizacija  nije stil njenog života.

Primjedbe

  1. Sjajan tekst draga moja. Ali, to je životni ciklus koji se ponavlja i okreće u krug. Nešto kao " lanac ishrane u prirodi". Sve je uzročno -posledično.I kako se kome zalomi u ovom životu. U drugi , bivši i budući ne verujem. Žensko dete je uglavnom nečije i uglavnom žrtva. Dakle, najpre je ćerka koja ispinjava sva moguća i nemoguća očekivanja.Onda je supruga, i tada se trudi da bude najbolja. Pri tom se i dalje obrazuje i gradi svoju karijeru, jer to želi i od nje se to očekuje. Onda MAJKA- najdraža, najlepša, ali i najteža i najodgovornija uloga. I koliko god davala sebe, uvek negde pogreši i nikada nije dovoljno dobro. I kada se deca osamostale , isškoluju i odu, nastaje taj kratak predah za sebe. Do sledeće uloge. Uloge staratelja starim i bolesnim roditeljima. I tu je kako se kome zalomi. Neko je uvek žrtva porodice. Ako ceo taj komplikovani proces koji se zove-život, ide nekim svojim tokom, bez većih problema, ta žena je srećna. Ako je komplikovano, mnogo je teško. Svakom bolesnom je užasno teško na ovaj ili onaj način.Dementna majka je teška za porodicu i okolinu. Njoj nije teško jer nema svest o tome. Verujte mi, mnogo je teže, verovatno i najteža uloga u celom tom životnom krugu je taj stari bolesni roditelj koji je briga, teret i problem. I koji je duboko svestan toga i beskrajno mu je teško. A celog života se trudio da se to ne desi. Ipak se desilo.
    U životu je mnogo lakše, lepše, normalnije pomagati, davati sebe, svoje usluge i pomoć, nego primati je. I biti zavistan od nečije pomoći. Želim Vam i budite srećni ako vam se tako nešto ne desi.

    OdgovoriIzbriši
  2. Bas sve tako kako ste napisali u svom izvrsnom tekstu, a ponekad i losije od toga. Zivot puno uzima, a malo daje. No, opet...uvijek moze biti i gore misao je vodilja.

    OdgovoriIzbriši
  3. Ovo gore je Desa komentirala ne znam zasto ne pise

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

A DA PORAZGOVARAMO SA SOBOM ?

Često se pitam odakle potreba za dokazivanjem, za tim nečim «biti nešto», zadiviti druge? Da li je u pitanju nesigurnost ili možda neki kompleks koga nismo svjesni ili pak ako smo ga svjesni ne znamo kako se sa njim izboriti? Teško je naći odgovore ako ne zaronimo duboko u sebe i porazgovaramo sa sobom. U posljednje vrijeme često u tekstovima govorim o intrapersonalnoj komunikaciji, na predavanjima ukazujem na važnost intrapersonalne komunikcije kao početka komunikacije, odnosno preduvjeta za uspostavljanje interpersonalne komunikacije, pa i ostalih oblika komunikacije. Pojasniću zašto toliko insistiranje – ako sebi nismo jasni, ako sebe ne razumijemo, ako nemamo odgovore na pitanja koja sebi postavljamo, pa kako ćemo razgovarati sa drugim. Svjesna sam tog «malog» problema zbog koga se ne obraća pažnja na ukazivanje važnosti tog «porazgovarajmo sa sobom», u našem kulturnom miljeu «samorazgovor» je povezan sa osobom koja je poludjela. Prije nekoliko dana je to vrlo duhovito Rusmi...

SVE SMO POBRKALI

Hajde na trenutak da Vas vratim u djetinjstvo…u č ite, u č ite i u ž elji da se poka ž ete u č iteljici ili u č itelju, sve pomiješate jer ne znate kako da u č ite, ve ć napamet da izdeklamujete. I naravno, onda je slijedilo ono toplo divnim maj č inskim glasom«zlato, sve si pomiješao/la». Da  zlo ne bude ve ć e, vremenom nismo puno radili na svojim navikama jer oni koji su trebali da nas usmjere, nisu bili tako vi č ni toj vrsti usmjerenja. Mnogi nisu ni znali šta to treba raditi,  va žno je bilo uraditi zada ću, slušati u č itelja/u č iteljicu, vladati se lijepo na č asu, biti pristojan / a, a ulaziti u neku dubinu postizanja rezultata, to u naše vrijeme nije bilo.  A opet, danas smo to što jesmo, što ni najmanje nije za potcjenjivanje  i zanemarivanje. U školi su nam postavljani jasni zahtjevi, nije bilo sramota dobiti ni lošiju ocjenu jer svaka ocjena je za đ aka, a djelovala je odgojno . Sa druge strane, bilo je puno toplih rije č i. Malo je ...

CORONA/COVID - 19 VIRUS, NAŠE NAVIKE I BILL GATES

Zanimljivo je biti na privremenom i neplaniranom odmoru u slu č aju da ste racionalni, da puno ne znate i da ž ivite po onoj staroj «a šta ć emo» i nastavite da radite kao da se ništa oko vas ne dešava, a sve samo iz razloga jer vaši poslodavci ne mare za vas, njih samo zanima njihov profit. Najo č itiji primjer je bankarski sektor. Ako im se ne daj bo ž e obratite, vra ć aju vas na birokratske korake, kao da je najnormalnije da se «šetkate» od šaltera do šaltera i da ovjeravate koje kakve papire. Ako se obratite ljekarima, re ć i ć e vam da ne dolazite, a ne ć e vam re ć i da nemaju dovoljno testova, da nema dovoljno respiratora, ne ć e vam re ć i da su neorganizirani i da mole dragog Boga da im telefon što manje zvoni. Ako odete u apoteke po maske i rukavice, teško ć ete ih na ć i. Masku mo ž ete sami napraviti, a rukavice …pa dobro, ako ih nema, pra ć e te č eš ć e ruke. Ako se odlu č ite ujutru kada otvorite o č i da uklju č ite televizor, re ć i ...