A DA PORAZGOVARAMO SA SOBOM ?

Često se pitam odakle potreba za dokazivanjem, za tim nečim «biti nešto», zadiviti druge? Da li je u pitanju nesigurnost ili možda neki kompleks koga nismo svjesni ili pak ako smo ga svjesni ne znamo kako se sa njim izboriti? Teško je naći odgovore ako ne zaronimo duboko u sebe i porazgovaramo sa sobom. U posljednje vrijeme često u tekstovima govorim o intrapersonalnoj komunikaciji, na predavanjima ukazujem na važnost intrapersonalne komunikcije kao početka komunikacije, odnosno preduvjeta za uspostavljanje interpersonalne komunikacije, pa i ostalih oblika komunikacije. Pojasniću zašto toliko insistiranje – ako sebi nismo jasni, ako sebe ne razumijemo, ako nemamo odgovore na pitanja koja sebi postavljamo, pa kako ćemo razgovarati sa drugim. Svjesna sam tog «malog» problema zbog koga se ne obraća pažnja na ukazivanje važnosti tog «porazgovarajmo sa sobom», u našem kulturnom miljeu «samorazgovor» je povezan sa osobom koja je poludjela. Prije nekoliko dana je to vrlo duhovito Rusmir u jutarnjem programu «Udri muški» plastično objasnio slušaocima i gledaocima – poslušat će moj savjet da porazgovara sa sobom, a onda je unaprijed zakazao termin za pregled kod gđe Nermine, psihologinje koja je tog jutra bila gost emisije. Znam ja da se Rusmir šalio, ali mnogi ne  znaju. Povoda za razgovor može biti puno…neka provokacija, nešto ste vidjeli, čuli, doživjeli, našli se u situaciji, itd. Automatski započinje aktivnost koja uključuje obradu misli ili riječi, stvaramo svoju sliku u umu, a onda donosimo odluku, plasiramo ideju ili koncept. Čovjekov rast zavisi od intrapersonalne komunikacije. Kroz nju spoznajemo sebe, razvijamo svoj samo–koncept, motiviramo sebe. Samo-koncept je naša slika o nama, tko smo to mi – naše psihološko ja, duhovno ja, fizičko ja, društveno i intelektualno ja. Međutim, samo-koncept znači i kako nas drugi vide i doživljavaju.

Toliko napisanog o intrapersonalnoj komunikaciji, a sve iz razloga duboke razočaranosti u društvo koje je zaslijepljeno, duboko podijeljeno, ostrašćeno , a pri tome neiživljeno, osiromašeno i neobrazovano, preciznije, dominira poluznanje koje je mnogo opasnije od neznanja. Sinoć je Vuk Jeremić omogućio  javnosti da posluša jednog od najvećih britinskih istoričara Najl Fergusona. Kako smo imali priliku da slušamo i gledamo «live» na Facebook-u, imali smo mogućnost da ostavljamo svoje komentare i postavljamo pitanja. Međutim, umjesto da naša promišljanja i razmišljanja o onome što čujemo budu upisana u komentare, ta rubrika je služila mnogima za obračun lika i dijela Vuka Jeremića. Uopšte nije važno šta ja mislim o dotičnom gospodinu kao političaru, ali je važno da je napravio jednu divnu stvar i omogućio javnosti praznik za um, dušu i tijelo. I u to ime, hvala Ti Vuče na predivnoj večeri!

A onda idemo dalje…sve ono što je rekao Najl Ferguson šteta što nisu slušali naši političari, imali su itekako šta da čuju i nauče. Čuli bi između ostalog da je Ferguson optimističan kada je u pitanju Bosna i Hercegovina bez obzira na svu višedecenijsku težinu , ali smatra da gore ne može biti. Vjerujem da je svojim činjeničnim argumentima  uspeo našu Unu (Una je cura iz Sarajeva koja je postavila pitanje Fergusonu) da oslobodi straha, da se neće ponoviti 1914.

Velika je šteta što mediji nisu otvoreni za ovakve prenose, te ću im poručiti u svoje, a vjerujem i u Vaše ime «Gospodo urednici, gladni smo pametnih ljudi!» Doduše, ova poruka je verovatno samo još jedan od pucnjeva u prazno, niti će oni ovo pročitati, niti će im se prenijeti, jer ni oni, ni njihovi poltroni, a ni njihove gazde, nas obične male ljude ne primjećuju. Mi i oni, paralelni univerzumi. A dok sam još kod medija…najljepše vas molim da prestanete sa maltretiranjem i konstantnim političkim pritiscima, bez obzira koju stranu zastupate. Toliko godina, iskustva i svega onoga što nosi iskustvo sa sobom , znam da ni jednom od političara koji je u žiži bilo da je riječ o vlasti ili opoziciji kako u Srbiji tako i u Bosni i Hercegovini, nije maslo za Ramazana. Što se mene lično tiče, pobijte se između sebe, ali ne dirajte narod, mi smo vaši taoci posljednjih 30 godina. Svi bi posle Tita da budu Tito, na žalost, to je nemoguće. Tito je suvereno vladao 35 godina Jugoslavijom, oni «vladaju» kao vlast ili opozicija između 20 i 25 godina. Danas, 40 godina nakon Titove smrti, i dalje živi kult, lik i djelo maršala. Historija sučeljava stavove o vladavini maršala i danas ali je činjenica da je otišao kao državnik čiju sahranu je prenosio cijeli svijet, na sahrani je bilo 209 delegacija iz 128 zemalja, 31 predsjednik republike, 4 kralja, 6 prinčeva, 22 predsjednika vlada, 11 predsjednika nacionalnih parlamenata. U Vatikanu su zvonila zvona, a u crkvama služene mise i zadušnice. Bio je državnik svijeta. A ovi gore kojima nije maslo za Ramazana, vjerujem da će vladati još narednih 4 godine, ali sam sigurna u jedno,  kada nakon toga odu nitko ih neće spominjati po dobru. Ne postoji ispit na kome nisu pali, a sve samo iz jednog razloga - od početka su birali za svoje najbliže saradnike poltrone jer im je bilo potrebna da ih neko stalno tapše po ramenu i govori da su najbolji, najpametniji, a ako su tražili da im se govori da su lijepi, pa i da su lijepi. Podsjeća nas genijalni Ferid Muhić  da se stvari samo ponavljaju. «Nisu li, milioni ljudi od davnina, zapravo bili – gladijatori? Nisu li svoju sudbinu, hiljadama i desetinama miliona, smeli, oružju vični mladići i zreli muževi, doslovno ponudili samovolji smežuranih palčeva svojih vladara? Zar nije još prisutan tutanj njihovih koraka i huk glasova , dok marširaju i kliču, prolazeći ispod vladarevih tribina svoje gromko i složno, i požrtvovano, i neshvatljivo: «Ave Caesar!»?» (F.Muhić, Štit od zlata)

Mnogo je razloga za taj razgovor sa sobom. Teško je težiti kritičnosti u životu i radu, svakoga dana suočavati se sa nepoznatim poljima, a odvažiti se i reći «ja znam». Potražite sami svoju istinu, samo tako ćete doći do sebe.

A svijet, pozornica na kojoj se smjenjuju moć, pohlepa, glad, život i smrt.