Put u nepoznato i neizvesno – akademski svet
,,Ako hoćemo da ostanemo ljudi, onda
postoji samo jedan put, put u otvoreno
društvo. Moramo koračati dalje u nepoznato, u neizvesno, u nesigurno, i
upotrebljavati um koji nam je dat kako bismo, upravo onoliko koliko to možemo,
planirali za oboje: ne samo za sigurnost već i za slobodu”
Karl
Poper
Naši
putevi obično polaze od sretnih porodica koje u početku prave velike planove za
svoje miljenike. Ambiciozni, obrazovani roditelji od najranijeg detinjstva
kreću sa satima jezika, muzike, baleta, slikanja i sporta, a niko ne pita dete
da li to uopšte želi i koja je to prava mera koja je njemu potrebna. Uključuju
se sestre, tetke, bake, deke i sva bliža i dalja rodbina kako bi se stiglo na
sate koji treba da otvore svetlu budućnost, jer sadašnjost nije lepa i ne
obećava puno. Svi se nečemu nadaju – očevi, da će njihovi sinovi postati
uspešni tamo gde oni nisu uspeli, recimo u sportu, a majke sanjaju da će
njihove ćerke dobrim obrazovanjem, dobrom naobrazbom u slobodnoj varjanti (sati
i sati stranih jezika, slikanja, plesa, klavira), uspeti da postanu velike
doktorice, profesorice, sudinice, advokatice i da će uspeti da se dobro i
bogato udaju. I tako se sve svodi na interes, jer krajnji cilj je
materijalizovati godine ulaganja i
nečijih snova. Među ambicioznim, obrazovnim roditeljima izdvajaju se i oni koji
svoju ambiciju zadržavaju za sebe, pothranjuju je u sebi, a dete…pa dobro, tu
je, neka se razvija svojim putem. To “neka se razvija svojim putem” je obično
zamka za roditelje. U takvim porodicama letvice na lestvama uspeha se uglavnom
prećutno visoko podižu jer se obično podrazumevaju. Roditelji obuzeti sobom
zaboravljaju da se mnogo toga ne podrazumeva jer slika koju imaju o svom detetu
ne znači da je ona prava slika. Nepoznavanje svog deteta često može dovesti do
sudara svetova, bunt je prirodan sled. Javlja se kod dece koja nemaju kapacitet da ispune roditeljska očekivanja.
Bore se sa uverenjem da nisu dovoljno vredni jer ne postižu ono što se od njih
očekuje. Uglavnom biraju život buntovnika težeći svojoj autonomiji,
suprostavljajući se roditeljskim željama. Na drugoj strani su, pak, deca koja
ispune sva očekivanja, sve pohvale dožive od okoline ali pohvale i priznanja
izostanu u porodici jer uspeh se
podrazumeva. I tu je najveći problem, jer ne postoji niko na svetu koji ne želi
da bude priznat, pohvaljen za nešto dobro, baš kao što ne postoji niko na svetu
koji ne želi da bude voljen. Pohvale od okruženja ih motivišu, ali u isto vreme
obavezuju i stvaraju taj osećaj da ukoliko ne uspeju, neće dobiti pohvale, neće
biti voljeni jer naučili su (nose u sebi uslovni reflex) da budu nagrađeni i
voljeni samo ako su dovoljno uspešni. Na
tom svom putu “zadovoljavanja” okruženja izgube sebe, naprosto dođe trenutak
kada ni sami više ne znaju šta zapravo žele. Povremeno se dešava i pojava
otuđenja kod dece, doživljavaju sebe kao neka neprikladna bića. Radnje koje
obavljaju i posledice obavljenog postaju njihovi gospodari. Duboko
nezadovoljstvo je ono što živi u njima. Međutim, u ovakvom odnosu, otuđenje
nije svojstveno samo za dete, ono se kod deteta javlja kao posledica otuđenja
roditelja. Roditelj što je svesniji
svoje uloge roditelja, vaspitača, edukatora, sve je više u nezavidnijoj
poziciji jer je nemoguće da bude dobar i ostvaren na svim poljima. Uvek nešto
trpi. Teško je biti dobar roditelj, a ne izgubiti svoje snove. Konformizam kao
mehanizam begstva od odgovornosti za postupke, činjenje i dela je prividno
lakši put kroz nesigurnosti i nedaće sa kojim se susrećemo. Erih From to
objašnjava na sledeći način: “…stoga, radije opredeljuju da se sklone pod
okrilje “gomile” i autoriteta nego da se otisnu na putanje rizičnog osvajanja
sopstvene ličnosti i otvorenog sukobljavanja sa moćnim institucijama i
pojedincima, koji će u odbranu statusa quo nastojati svim snagama da spreče
osamostaljivanje i oslobađanje ličnosti”.[1] Sloboda izbora je najdragocenija sloboda, a
tako obavezujuća.[2] Savršena je zamka za manipulaciju osećanja,
želja, stremljenja i strahova jer u osnovi je ljubav koja u sebi nosi:
odgovornost, brigu, poznavanje i poštovanje.
Oni manje
obrazovani roditelji, obično nesvršeni studenti prave još veći pritisak na decu
kroz redovan obrazovni sistem: da budu što uspešnija, sa što boljim ocenama,
poslušna, da se pridržavaju svih pravila koja im se nameću, kako ne bi doživela
njihovu sudbinu. Na tom putu pokušavaju i da ,,unovče” svoju decu. Ma kako
ružno zvučalo ili se kako grub činio izraz ,,unovčiti svoje dete”, on kazuje
jednu veliku istinu. Postati veliki fudbaler, veliki košarkaš, veliki sportista
ili, na drugoj strani, svetski poznata manekanka, put je za unovčavanje deteta.
Ulaganja su neophodna, ali su rizična i uglavnom neizvesna. U neznanju,
roditelji u svojoj pohlepi zaborave na dete, njegove želje i potrebe. Tokom
svih godina napornih treninga i, raznih pokušaja unovčavanja – od neuspelih
prodaja deteta kao igrača do dobitka minornih đačkih stipendija ili, u najbolju
ruku, trčanja za loptom u nekom klubu koji je iznedrio velika imena i koji bi
možda mogao da otvori perspektivu detetu, ono je izgubilo detinjstvo, izgubilo
kontakt sa generacijom, izgubilo kontakt sa obrazovnim sistemom. U takvom
okruženju, dete je samo još jedno u nizu izgubljene dece, iskompleksiranih i
neostvarenih roditelja. Malo je onih koji uspeju na ovom putu. Kraj je obično
tužniji od početka punog želja. Baš kao što L.N.Tolstoj kaže: ,,Sve sretne
obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj
način”[3]
Postoji i
treća kategorija roditelja u koju spadaju oni roditelji koji nikada nisu ni
kročili na univerzitet. Možda je upravo ova skupina i najopuštenija u odnosu
prema detetu. Roditelji iz ove skupine nemaju akademsko iskustvo, ne znaju šta
nudi univerzitet i nisu u situaciji da nameću nešto što ni sami ne razumeju.
Uglavnom su okrenuti skromnom, tihom životu koji im je dat i koji treba tako
skromno i tiho živeti. U takvom svom svetu vaspitavaju svoje potomke, prenose
im neke svoje moralne i etičke vrednosti i ne očekuju velike stvari. Sve što
zapravo žele je zdrava porodica i, u budućnosti, zravi potomci.
Kategoriju
,,problematičnih roditelja” ( alkohol, droga, incest ) ne želim ni da
obrađujem, niti bilo šta o njoj da kažem imajući u vidu dubinu problema. U
svakom slučaju, epilog kod ovakvih roditelja je uglavnom tragičan. Stara
narodna poslovica kaže: ,,Iver ne pada daleko od klade”.
Sigurno je da roditelji nemaju lošu nameru ali
situacije pokazuju da ne razumeju prirodu deteta, njegov razvoj i sposobnosti.
Retki su oni koji shvataju da dve iste osobe ne postoje. Treba prihvatiti
činjenicu da je dete to što jeste, treba mu pružiti šansu da bude to što jeste,
jedinstveno jer samo će tako biti slobodno. U ova teška i neizvesna vremena u
kojima preovladavaju brojevi (nastradalih u ratu, otetih, umrlih, nerođenih,
neobrazovanih, nezaposlenih), nasilje, netolerancija, netrpeljivost i
ostrašćenost, teško je odgajati dete i biti roditelj za primer. Međutim,
potrebno je da i roditelji prihvate svest o vaspitanju kao procesu koji traje,
u kome svi uče jedni od drugih, uče da vole svoju decu koja mogu biti i uspešna
i manje uspešna jer nije važno čime se dete bavi, važno je kako radi svoj posao
– da li ga obavlja s ljubavlju, uživa u njemu, da li je sretno. Radost nije u
takmičenju, radost je u nama, radost je u onome što radimo i što nas čini
jedinstvenim. Uvek se setim price koju je Osho ispričao o Abrahamu Linkolnu –
Kada je postao predsednik Amerike, njegov otac je bio obućar. Naravno, egoisti
su se osetili uvređenim što je obućarev sin postao predsednik. Oni su bili
aristokrate, i mislili su da je njihovo pravo po rođenju da zauzimaju visoke
pozicije u vladi. Obućarev sin? Prvog dana, kada je nakon inauguracije Abraham
Linkol držao svoj govor, jedan čovek je ustao. On je bio jedan veoma bogati
aristokrata. Rekao je: “Gospodine Linkoln, ne treba da zaboravite da je vaš
otac pravio obuću za moju porodicu.” I ceo Senat se smejao; mislili su da su
ismejali Abrahama Linkolna. A Linkoln – on je imao potpuno drugačiji karakter –
Linkoln ga je pogledao i rekao “Gospodine, znam da je mojo tac pravio cipele u
vašoj kući, vašoj porodici, i da je to radio za mnoge druge, zato što niko ne
može da napravi cipele kao on. On je bio stvaralac. Njegove cipele nisu bile
samo cipele, on je ugradio svoju dušu u njih. Želim da Vas pitam, da li imate
neku primedbu? Zato što i ja znam da pravim cipele; ako imate neku primedbu, ja
Vam mogu napraviti drugi par cipela. Ali koliko znam, niko se nikada nije žalio
na cipele moga oca. On je bio genije, veliki stvaralac I ja sam ponosan na svog
oca!” Ceo Senat je zaćutao. Nisu mogli da shvate kakav je to čovek bio Abraham
Linkoln. On je nazvao pravljenje cipela umetnošću, kreativnošću. I bio je
ponosan zato što je njegov otac tako dobro radio svoj posao da se niko nikada
nije žalio. Pa čak i pošto je postao predsednik Amerike, bio je spreman da napravi
drugi par cipela ako bi se neko požalio. Čovek je izgledao smešno. Linkoln je
insistirao: “Govorite! Zašto ste ućutali? Hteli ste od mene da napravite
budalu, a sada, pogledajte oko sebe: napravili ste budalu od sebe.”[4] Iz ove izvrsne priče treba naučiti da nije važno šta radimo, važno je
osetiti zadovoljstvo zbog toga što radimo, važno je osetiti radost u sebi.
Roditelji ne smeju da zaborave da i deca imaju svoja očekivanja, želje i
htenja. Vaspitanje nije jednosmerna ulica - stvaranje, oblikovanje čoveka je
složen i odgovoran zadatak na kome znaju i najveći da pogreše, a sve u želji i
uverenju da rade najbolje za svoje dete. A možda ta ista naša dece deca ne bi
poželela baš nas za svoje roditelje – možda nismo ni dovoljno lepi, ni
dovoljno pametni, ni dovoljno imućni, ni dovoljno mudri, jednostavno…možda
nismo dovoljno IN za njihovo vreme, njihovo okruženje, njihove želje i htenja
? A možda jednostavno i mi njih na o tom
zajedničkom putu upoznavanja negde razočaramo. Da, da i ovakvim stvarima treba
promišljati?
S
druge strane, obrazovni sistem nema puno toga da
ponudi kako bi probudio kreativnost u detetu i otvorio kanale mašte kako bi se
stvaralačke niti pokrenule. Škole su osiromašene, oronule, nedostaju im
nastavna sredstva, savremena tehnologija, a u manjim sredinama još uvek ne
postoje ni sanitarni čvorovi. Nastavnici su decenijama nezadovoljni i
nedovoljno plaćeni, a samim tim i nemotivisani za transfer znanja. Ne možemo
pobeći od činjenice da je još 60.tih godina prošlog veka, obrazovanje prestalo
da bude budžetski prioritet države. Od tada je započeto mnogo reformi u
obrazovanju, napisano je mnogo knjiga, a na pitanje šta je postignuto,
nedostaju odgovori. Ogroman je raskol u našem društvu između nametnutog (sve
društvene promene koje smo prihvatali, a nismo zapravo bili svesni posledica
prihvatanog) i mogućeg (naše stvarne mogućnosti, znanje i spremnost za
promene), kao i između stvarnih želja (našeg stvarnog opredeljenja za otvoreno
društvo) i udvaranja silama moći. Tih ambivalencija u Bosni i Hercegovini ima
previše. Pojam ,,ambivalentnost” polazi od latinskih reči ambo (oboje)
i valere
(vredeti). Označava stanje u kojem se javljaju kontradiktornosti u stavu ili
osećanju prema jednoj istoj pojavi ili osobi. Kako bi to psiholozi opisali, to
je stanje u kome je osoba zaglavljena između suprotnosti koje oseća i koje ne
može da prihvati. Istovremeno postoje privlačenje i odbijanje, osećanje i
ljubavi i mržnje. U sociologiji, ambivalentnost je podvojenost ili naizmenična
privrženost zakonskim normama ili etičkim načelima struke (npr.u pravu,
medicine, nauci uopšte). U političkim krugovima i na političkoj sceni posebno
je izražena zbog unutarnjih sukoba koji uvek postoje. Oni desno, da bi se
očuvali na vlasti primorani su da propagiraju vrednosti Evrope, a njihova
izvorna načela su očuvanje nacionalnog puta. Oni levo, da bi dobili glasove
birača i vratili se na vlast, moraju da govore ono u šta ni sami ne veruju:
sklapanje saveza, razumevanje i tolerancija sa nacionalnim partijama na jednoj
strani, kao i tesna veza odnosa načela socijalizma i modernosti, i sl. Toliko
se primera može prikazati i dokazati tako da se ovde divno uklapaju reči Franje
Vukoja, bosanskohercegovačkog aforističara: “U BiH postoji ambivalentan odnos i
prema – ambivalenciji”.[5]
Sa
ovakvom slikom države i društva, vremenom i prilikama koji utiču na formiranje
nekih još nedovoljno znanih i neznanih ,,hibridnih” karaktera, mlade ljude
treba stimulisati i isprovocirati u njima one najdublje skrivene i
neiskorišćene vrednosti kako bi krenuli u avanturu sticanja funkcionalnog
znanja. Probuditi želju da učine društvo u kome žive zdravim, okrenutim
trenutku, a ne prošlosti[6]
ni fikcijama budućnosti, nije nimalo lak zadatak. Ako se ima u vidu i činjenica
da je nauka put u nepoznato, neizvesno, da ne donosi puno novca, onda je
zadatak još teži. Shvatiti da materijalno stvara zavisnost i vodi u ropstvo, a nauka oslobađa, nosi radost novih
saznanja i stremi istini. Ako ovaj put prihvate kao igru ostaće duže deca sa
svim životnim sokovima i vrednostima koje dete nosi u sebi - iskrenost,
naivnost, ljubav i vedrina. Ratko Božović govoreći u svojoj “Tišini dokolice”
o ideji igre, poziva se na misao Fridriha Šilera (Friedrich von Schiller) kojom
tvrdi da se čovek ,,igra samo onda kada je u punom značenju riječi čovjek, a on
je samo onda čovjek kada se igra.”[7]
Treba istaći da su se stari Grci igrali više od svih naroda, da su bili velika
deca. Vratimo li se Sokratu, vratićemo se značaju razgovora. Đuro Šušnjić bi
dodao: ,,Od njih se svet učio razgovoru, a od Rimljana govoru. Zato su Grci
imali mudrace, a Rimljani pravnike i govornike. Mi kažemo stari Grci, ali to je
narod koji ne zna za starost, to je jedini narod u našoj povijesti koji nikada
nije bio star: stari Grci nikad neće da ostare kao ni njihova umetnost. Ako
učimo od njih, onda ćemo u sebi uvek imati nešto mlado i lepo, “nešto grčko u nama”’. Srećna su ona deca koja
žive u slobodi, kao cvetovi.”[8]
Možda se
zapitate zašto se tako često okrećem staroj Grčkoj. Odgovor je vrlo jednostavan
– okrećem se vrednostima, jer prošlost ma koliko da je daleka ima svoje
vrednosti iz kojih treba učiti. Obrazovanje
je ustanovljeno na načelima istine i dobra[9]. Na
Platonovoj Akademiji nije se samo izučavala filozofija, izučavale su se
matematika, geometrija, astronomija, muzika, etika, govorništvo i mnoga druga
znanja i veštine. Svrha poučavanja je bila upoznavanje čoveka sa samim sobom,
prepoznavanje temeljnih moralnih vrednosti koje treba svaki pojedinac da
razvija. Ideal kome je Akademija težila bila je vladavina uma. “Među svim
grupama orijentalaca koji su bili ,,kraljevi podanici”, Grci su pomoću
obrazovanja mogli da se profilišu ,,kao privilegovana klasa, klasa po
društvenom položaju daleko supe-riorna u odnosu na masu domaćeg stanovništva”[10]
Aleida Asman (Aleida Assmann) smatra da su Grci pronalazači ,,večite misli
čistog obrazovanja za čoveka”, osnivači svekolike kulture. Grci su kao
vaspitači čovečanstva: “postali učitelji ostalih naroda zato što su otkrili
princip koji pokreće zapadnjački duhovni svet, princip po kom se on razlikuje
od svih drugih svetova koje znamo. Taj causa movens naše
istorije je princip kulture”. [11]
Dvadeseti
vek obeležilo je tradicionalno društvo koje se zasnivalo na tradicionalnim
zanatima, tradicionalnom sistemu obrazovanja (koji je stvarao nepotreban
mentalni haos u glavama učenika i studenata sa raznim teorijama i
teoretisanjima) i uvraženim mišljenjem da obrazovanje prestaje u mladalačkom
periodu ili najkasnije sa ulaskom u doba zrelosti.
Početak
XXI veka promoviše preduzetnički duh čiji je imperativ celoživotno obrazovanje.
Međutim, promovisanje celoživotnog obrazovanja upravo zahteva razvijanje veština
i sticanje funkcionalnog znanja, zahteva to ,,ono” vraćanje sebi u kome
pojedinac ispituje svoje mogućnosti. Koliko je važno shvatiti i usvojiti ovu
činjenicu, dovoljno je otvoriti pitanje ekonomsko/političke paradigme vremena u
kome živimo. Bez ikakve sumnje, reč je o neoliberalizmu. Robert Mekčejsni
(Robert McChesney) definiše neoliberalizam na sledeći način: ,,Neoliberalne
inicijative se opisuju kao politike slobodnog tržišta koje podstiču privatno
preduzetništvo, nude potrošačima mogućnost izbora, nagrađuju ličnu odgovornost
i preduzetničku inicijativu i suzbijaju delovanje mrtve ruke nekompetentne,
birokratske i parazitske države koja ne može učiniti ništa dobro čak ni kad bi
to pokušala, što najčešće nije slučaj”.[12]
U ovakvom sistemu, demokratija je urušena jer u velikim korporacijama vlada
totalitarni režim – zaposlenima se dele otkazi bez ikakvih obrazoloženja i
griže savesti, profit je najvažniji, kako bi Majkl V. Ejpl (Michael W. Apple)
rekao: ,,profit je neuporedivo važniji od života”.[13]
Ejpl nas podseća na to da ne nasedamo na retoriku onih koji se u zagovaranju
uvođenja tržišta i privatizacije pozivaju na autoritet Adama Smita (Adam Smith)
kako bi opravdali svoje politike, jer je i sam Adam Smit prvi primetio da iza
svakog bogataša stoji pet stotina ljudi koji žive u neljudskoj bedi.[14]
Uvođenjem
novih tehnologija, očekuje se eksplozija nauke i znanja. Navedimo samo primer
Izraela koji ima više naučnika i inženjera po glavi stanovnika nego bilo koja
druga zemlja. Svakoj zemlji su potrebna naučna znanja da bi obezbedila uspešan
opstanak. A znanje je na našim
prostorima, ključni i nedostajući resurs.
Kako u
ovom haosu neizvesnosti i nemilosti, sačuvati mladog čoveka i uliti mu nadu da
je funkcionalno obrazovanje jedini put ka svetlosti na kraju tunela. Sa jedne
strane su škole i fakulteti u kojima je transfer znanja poslednjih decenija pod
znakom pitanja, nemotivisanost je i kod nastavnika i kod učenika/studenata, a
na drugoj strani je politika koja ni u jednom trenutku ne vidi da ulaganje u
obrazovanje može doneti neki preporod. U potrošačkom društvu, sve je na
prodaju, pa tako i obrazovanje. Više nema razlike između privatnog i javnog
sektora. Ekonomska kriza je uslovila moralnu krizu, tako da je o vrednostima
teško govoriti. ,,Podizanje” standarda u školama/fakultetima, stalna
testiranja, zapravo odvlače od suštine obrazovanja. Obrazovanje nije na
kilogram merljiva roba, obrazovni sektor nije tržnica na kojoj ako ne daš, ne
možeš ni dobiti. Obrazovanje je najvažnija i najodgovornija stvar na svetu. A
zločini koji se čine državnim ne ulaganjem u obrazovanje, ne ulaganjem u
naciju, iznad svih su genocida koji su učinjeni i kojima se manipuliše kako bi
se ostvarili politički poeni. Strahota je to koliko se svesno narod ubija, na
najsvirepiji način - lagano, tiho, da ništa ne boli. Rezignirana sam,
povređena, jer u ušima mi odzvanjaju reči Tomasa Mana (Thomas Mann): ,,Strašno
je kada nježna i teška stvar, i suviše tanana za veliku rulju, dospije među
ljude, pa svatko na njoj oštri svoje zube i na nju sipa najveće đubre – to je
gotovo nepodnošljivo i odvratno, ne toliko zbog samih ličnosti koliko zbog same
stvari koju treba žaliti.”[15]
I pored
svih problema i nedaća, bezobrazluka i primitivizma, laži i prevara koje su
sinonim vremena i podneblja, duboko verujem u ideju obrazovanja zasnovanu na
znanjima iz matematike, geometrije, filozofije, etike i muzike koja razvijaju
misaone procese i, kreativnost i oslobađaju prostor za izgradnji ličnih stavova
koji se temelje na spoznajama. Pobornici kapitalizma ovu ideju tumačiće kao
zatvaranje i beženje od stvarnosti, ali ne, nije tako, ovo je put na kome
pojedinac menja sebe i svoje okruženje. Pojedinac izvlači iz sebe samo najbolji
deo sebe i posvećen je sebi, slobodi svojih misli, idejama, govoru i delanju.
Kao takav, on je zapravo opasnost za potrošačko društvo jer je naučen da
promišlja i oseća dubinu problema, nasuprot pojedincu koji prolazi ,,instant”
obrazovanje.[16]
Kako to Đuro Šušnjić lepo kaže : ,,biti po svaku cenu sistematičan, znači biti
jednostran”. Pozivajući se na Ničea, potkrepljuje svoju sumnju u vrednost
takvog sistema: ,,Ja ne verujem ni jednom sistematičaru i uklanjam im se s
puta. Volja za sistemom nedostatak je poštenja.”[17]
Iz svih
navedenih razloga, a koliko samo ima još nenavedenih razloga sa morem otvorenih
pitanja, stalnih dilema i preispitivanja koja muče moju dušu, prionula sam na
ovaj ne tako jednostavan zadatak, pokušati da svima koji žele da se istinski
obrazuju i, da budu sretni jer poseduju
nešto malo, tako malo znanja (nikada ne zaboravite na Sokrata ,,Jedina
prava mudrost je u saznanju da ništa ne znaš”),
ukažem na veštine koje su neophodne za sticanje ne uspeha, nego satisfakcije da
put u nepoznato i neizvesno – akademski put
ima smisla.
Reči koje
su pred Vama, rasute kao najlepši biseri dubokih mora, pokrenuće dileme smisla
učenja i sticanja znanja. Radite li to na pravi način, ma šta god pod ,,pravim
načinom” podrazumevali? Jeste li istinski posvećeni ovom mukotrpnom procesu u
kome ne vidite baš tako često smisao? Koristite li svoje raspoložive misaone
resurse na pravi način? Kako ćete se osloboditi i lepo govoriti, predstaviti
sebe, svoje ideje, misli i stavove? Zašto je važno naučiti pregovaranje? Kako
prebroditi stres i boriti se sa svojim demonima? I, naravno, neizostavno pitanje
bez kog akademski svet ne postoji jeste akademsko pisanje.
Ovo su
neke od veština koje zahtevaju sate i sate vežbi i stalno vraćanje izvorima,
jer je na izvoru, voda najpitkija.
I na kraju, samo jedna u nizu Ciceronovih mudrosti koju treba
upamtiti i duboko u sebe usaditi, jer bez nje se na put ne polazi: ,,Kao što njiva, mada plodna, ne može rađati bez
obrade, tako ni čovek ne može stvarati bez učenja”.
[2] «From ispoljava
razumjevanje za svu složenost ljudske prirode, pokazujući da nije naivni
optimista koji vjeruje da je put slobode lak, aili da smo «osuđeni da budemo
slobodni», te da nemamo drugog izbora, ubedljivo dokazujući da je strah od
slobode često jači od potrebe da se osvoji sloboda, jer čovek nije od rođenja
slobodan, već to mora postati. Stoga, umesto samooslobođenja, pojedinci biraju
mehanizam bekstva u neki vid «psihološkog ropstva» (autoritorna orijentacija,
destruktivnost ili konformizam, što se na karakterološkom planu ispoljava u
različitim vidovima neproduktivne orijentacije).»; ibid
[3] Lav Nikolajević Tolstoj, „Ana
Karenjina“, Matica Hrvatska, Zagreb, 1964., str.7.
[6] Davno je još
Platon upozorio «i u mitologijama,…kada ne znamo pravu istinu o davnoj
prošlosti, sastavljamo priče koje su što je moguće više nalik na istinu (kurziv
– moj), te i na taj način činimo laž (u rečima) potrebnom». Platon, Država,
BIGZ, Beograd, 1976., str.63
[7] Ratko Božović, „Tišina dokolice“, Čigoja štampa,
Beograd, 2010., str.84.
[8] Đ.Šušnjić, „Dijalog i tolerancija“,str.22.
[9] Profesor dr Vladimir N
Cvetković u Predgovoru Platonove Države, Platovo Dobro objašnjava kao »izvor, odnosno početak filozofskog
razmišljanja, osnova za njegovo dalje razvijanje, podelu ali i utnuće.», Platon
, «Država», Dereta, Beograd, 2005., str.VIII
[10] Alaida Asman, „Rad na nacionalnom pamćenju“,
Biblioteka XX vek, Beograd, 2002., str.14.
[11] Ibid, str.84.
[12] Robert Mc Chesney, ,,Introduction”, u Noam Chomsky, Profit Over People: Neoliberalism and the
Global Order, Seven Stories
Press, New York, 1999., str.7
[13] Michael W. Apple, „Obrazovanje
na „pravom“ putu“, Fabrika knjiga, Beograd, 2014., str.038.
[14] Ibid
[15] Tomas Man, „Legenda
o Josipu“,II str.1. u Đuro Šušnjić,„Cvetovi
tla“, Čigoja štampa, Beograd, 1995., str.168.
[16] «Otuda istinito
znanje jeste znanje o opštem…Znanje o najvišoj opštosti biće najviša vrsta
znanja, dok će «znanje» o pojedinačnom biti najniža vrsta «znanja».», Frederik
Koplston, «Istorija filozofije» Tom I
Grčka i Rim, Dereta, Beograd, 2015., str.202.
[17] Đuro Šušnjić,„Cvetovi tla“, Čigoja štampa, Beograd,
1995., str.19.
Primjedbe
Objavi komentar