Preskoči na glavni sadržaj

MOJA ODLUKA DA BUDEM SVOJA JE SADA ZNAM, PRAVA!







Vodi li vas svesni ili podsvesni um kroz život? Razmišljate li o tome? Potičemo iz nekih sredina (roditelji, mesto rođenja) koje nismo birali, date su nam i kroz život idemo zadovoljni ili nezadovoljni zbog toga. Sudbina nam podeli karte sa kojima treba odigrati najbolje što umemo. Iz takvih sredina u prvih sedam godina života usvajamo program na osnovu kojeg se dalje razvijamo. Završavamo škole opet po programu koji smo usvojili u sredini. Ulazimo u veze, osnivamo porodice, opet neki programi. Čitav život nam je okrenut ka nekom programu, a nije ni čudo ako znamo da su naši roditelji  živeli i nas vaspitali po programu koji su usvojili i poneli iz svojih sredina. Razmislite samo o tom dugom lancu sredina i programa (naši preci pa njihovi potomci, pa naši roditelji, pa mi) koji  prihvatamo i prema kome oblikujemo svoje mišljenje, ponašanje, čitav svoj život.

Studirajući najpre bilogiju mnoge stvari sam prihvatala ne postavljajući pitanja zašto je to baš tako. Sada, mnogo godina nakon toga mogu slobodno reći da mi puno toga nije bilo jasno ali program onaj koji svako od nas usvaja u prvih svojih sedam godina bio je okrenut na usvajanje znanja bez mnogo pitanja. Važno je bilo položiti ispite, a nikome nije bilo tako važno koliko je toga tebi u svemu tome jasno. Profesori pitaju za ocenu, a i roditelji pitaju za ocenu, pri tome, ni jedni ni drugi ne pitaju da li je vama tu sve jasno. Program je znao za postignuća i postignuća je tražio. To neko vreme je bilo zaista neko drugo vreme u odnosu na vreme danas. Završetak fakulteta je bila ulaznica za društvo koje garantuje zaposlenje. Nakon završetka fakulteta, osnivamo porodice, zapošljavamo se …naizgled, sve je kako treba i opet nas niko ne pita kako se osećamo. A zašto…pa u programu ne postoje iznenađenja, u programu je sve već isplanirano. Srećemo različite ljude, ulazimo u različite situacije koje traže različita ponašanja i mislimo o tome kao rezultatima naših odluka i izbora. Ponašamo se baš kako to opisuje američki filozof, esejista i pesnik Ralf Valdo Emerson « Uvek ću dobro razmisliti pre nego donesem odluku, bez obzira na glas srca i vapaj duše» Molim vas, nemojte upadati u zamke, izbor i odluka nisu iste stvari. Izbori idu iz onog unutrašnjeg dela nas, iz stomaka, a odluke dolaze iz uma. Izbori su odgovorni za odluke.

E a sada, na scenu stupa nešto što me je fasciniralo i što želim sa vama da podelim, a i da vam zagolicam maštu, da vas nateram da malo dublje promislite o sebi i svom okruženu. Da li ste čuli za «Biologiju verovanja» i Brusa Liptona, profesora, doktora mikrobiologije i bivšeg istraživača na Prinstonu , koji je radio na kloniranju matičnih ćelija? Otkrivši «Biologiju verovanja» sve one nejasnoće, sumnje, nagađanja dobile su novu dimenziju, dobile su svoje odgovore. Ne mogu opisati koliko sam sretna jer izbor da se suprostavim usvojenim i nagomilanim programima tamo nekada je pokazao da me ipak svesni um vodi kroz život. Kako to Lipton divno objašnjava, um se sastoji iz dva međuzavisna elementa, svesnog i podsvesnog uma. Svesni um je onaj kreativan, oslobođen, njime možemo gledati u budućnost, a podsvesni um je vezan za navike, za programe koje usvajamo u prvih sedam godina života. Lipton  podsvesni um poredi sa autopilotom, već postoje programi kako stvari treba obavljati. Pazite sada dobro, kada razmišljamo recimo na temu medenog meseca, pred sobom imamo sliku zaljubljenosti, sreće, slobode, opuštenosti, jedan divan životni period, a onda počinju najpre sitne čarke, pa razmirice, pa nadmetanje sa partnerom, a zbog čega - počinjemo da mislimo J  i mi i naši partneri  kada mislimo uključujemo svog autopilota koji već zna odgovore na sve što nas muči. Moj program i program mog partnera se razlikuje, sudaramo se zbog «sigurnosti» koju nam je dala naša sredina. Ako se okrenemo zdravlju, kada nas nešto muči, boli, prvo što nam pada na pamet jeste da se obratimo lekaru. Ne postavljamo sebi pitanje zašto imamo određene tegobe. I ptice na grani znaju da živimo stresne živote, ali da li nas lekar može osloboditi stresa ili to ipak zavisi od nas? Opet pitanje našeg izbora J Manje od 1% bolesti povezano je sa genetikom, sve ostale su povezane sa načinom života. Kardiovaskularne bolesti, rak, dijabetis, autoimune bolesti…u korenu svega je STRES! Da li znate podatak da u SAD godišnje umre oko 300 000 ljudi zbog loše propisanih lekova? Farmaceutska industrija živi od našeg neznanja i nespremnosti da se suočimo sa sobom, da promenimo percepciju i verovanja u život.

Moj izbor je stalno preispitivanje, traganje za odgovorima istine. Verovati na reč  danas je vrlo skupo J  Okrenite se sebi, upoznajte svoj svesni i podsvesni um i čitajte Liptona, mogo toga ćete naučiti. Vi ste savršeno biće koje zaslužuje svoj savršen život!

Do našeg novog susreta, grlim vas sretna jer moja odluka da budem svoja je sada znam, prava!



Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

SUPER ĆERKA, SUPER MAJKA, SUPER ĆERKA I SUPER OČEKIVANJA

Polako ali neumitno, vreme izmi č e. Taman kada pomislimo da se mo ž emo posvetiti sebi, da dolazi naše vreme, suo č imo se sa nemo ć nim roditeljima i naravno, ona pomisao o «našem vremenu» se odla ž e jer preuzimamo novu ulogu, staratelja svojih roditelja. A kao da je ju č e bilo kada smo dobili po koju pljusku, prekor, kaznu, pri č e o ponašanju, dru ž enju, momcima, dobrim i lošim…sve to tako brzo pro đ e. Toliko ž ivotnih uloga i svaka nosi neku odgovornost. Od deteta se o č ekuje, od tinejd ž era se o č ekuje, od studenta se o č ekuje, od udate ž ene o č ekivanja se multicipliraju - roditelji o č ekuju da ć erka u najboljem svetlu predstavi svoju porodicu, mu ž o č ekuje da ž ena bude po njegovoj meri, da se dopada njemu i celokupnoj njegovoj familiji (to je va ž no njemu i obi č no njegovoj mami), roditelji mu ž a o č ekuju da snaha izrodi naslednike, da obo ž ava njihovog sina, da bude obrazovana i va ž na jer tako i njihov ugled raste. A onda, kada se...

A DA PORAZGOVARAMO SA SOBOM ?

Često se pitam odakle potreba za dokazivanjem, za tim nečim «biti nešto», zadiviti druge? Da li je u pitanju nesigurnost ili možda neki kompleks koga nismo svjesni ili pak ako smo ga svjesni ne znamo kako se sa njim izboriti? Teško je naći odgovore ako ne zaronimo duboko u sebe i porazgovaramo sa sobom. U posljednje vrijeme često u tekstovima govorim o intrapersonalnoj komunikaciji, na predavanjima ukazujem na važnost intrapersonalne komunikcije kao početka komunikacije, odnosno preduvjeta za uspostavljanje interpersonalne komunikacije, pa i ostalih oblika komunikacije. Pojasniću zašto toliko insistiranje – ako sebi nismo jasni, ako sebe ne razumijemo, ako nemamo odgovore na pitanja koja sebi postavljamo, pa kako ćemo razgovarati sa drugim. Svjesna sam tog «malog» problema zbog koga se ne obraća pažnja na ukazivanje važnosti tog «porazgovarajmo sa sobom», u našem kulturnom miljeu «samorazgovor» je povezan sa osobom koja je poludjela. Prije nekoliko dana je to vrlo duhovito Rusmi...

NE ČEKAJTE NOVO JUTRO...

Umorna, prezasi ć ena, zaljubljena …nešto jeste, a zapravo uop ć e nije va ž no, šta to jeste. Va ž no je ž ivjeti trenutak, osjetiti miris lipe, vidjeti svog komšiju berberina i punim srcem ga pozdraviti sa «sabahajrula» Vidjeti sre ć u na njegovom licu, to je ž ivot, onaj pravi koji treba ž ivjeti. Osjetiti miris svog doma, slušati svoj unutrašnji glas koji je uvijek nepogrešivo ispravan, koji nas vodi iznova na neki put. Ri č ard Bah  ka ž e da «Istina koju govoriš nema ni prošlost ni budu ć nost. Ona jeste, i to je sve što ona treba da bude». Ž ivot ima smisla samo ako se ž ivi istina. Nema isprike, ne mogu zbog ovoga ili onoga…ne, to nije istina, bje ž anje od sebe je mirenje sa smr ć u. A ž ivot je tako lijep. Mnogo je godina za mnom, razumijevanja, ne razumijevanja, potreba da se dopadnem drugom da bi bila voljena. Danas znam da je to samo izgubljeno vrijeme, ali i ono takvo je donijelo mudrost iz svih tih divnih knjiga uz koje rastemo. Nekome naslovi mogu da izgle...