Sažetak:
U radu je napravljena
analiza delova ekspozea manadatara vlada u Srbiji u periodu od
2001-2013.godine, koja se odnose na obrazovanje. Suštinski problem koji je
proizašao iz analize je nemogućnost
naših političara da prate sve veću kompleksnost nauke i obrazovanja. Zato u
svojim referatima ili izbegavaju da govore o ovoj problematici ili deklarativno
podržavaju neke evropske ideje. Posebno je napravljena razlika između politike
i ideja premijera Zorana Đinđića i ostalih premijera. Na političkoj sceni
Srbije, Zoran Đinđić se pojavljuje kao filozof, humanista, koji obrazovanje
vidi kao šansu za izlazak iz krize i povezivanje sa Evropom. Sve ostale vlade
su ili zatvarale obrazovni sistem ili su proizvodile afere kako bi skrenule
pažnju javnosti na suštinske probleme zemlje. Zatvaranje sistema pravdali su
tradicijom i tradicijskim vrednostima,
a tradicija je verovatno najtemeljniji pojam konzervatizma. U
nerazumevanju ovako velikog i teškog sistema jedino što je preostalo je bilo okretanje
ekonomiji. Ekonomija kao preskriptivna nauka, u stvari predstavlja jedno manje
polje istraživanja. Ona ne zahteva misao, već samo produktivnost koju su
nespretno uveli u visoko obrazovanje. Kvantitet je počeo da zamenjuje kvalitet.
Suština obrazovanja je skrenuta u stranu. Moderna ideologija korporativnog
društva je uzela primat. Neznanje, neinformisanost, izazivanje straha,
otuđenosti i zatvorenosti su oružija koje političari koriste za svoja
istrajavanja.
Ključne reči: politika,
obrazovanje, nauka, emocije, korporativno društvo
Radeći na svojoj doktorskoj
disertaciji „Komunikacija između sveta rada i sveta obrazovanja u Srbiji“,
krenula sam od pitanja da li je Srbija na putu ka Evropi. Ponesena najpre
entuzijazmom koji se temeljio na viziji pokojnog premijera dr Zorana Đinđića,
verovala sam da Srbija može izneti vekovno breme koje nosi na sebi. Verovala
sam u potencijal kako pojedinca u novom demokratsom društvu, tako i u osvešćeno
društvo.
Od tada je prošlo sedam godina.
Izmestila sam se iz Srbije i sada tako izmeštena mogu mnogo bolje da sagledam
sliku koju sam nekada bojila ružičastim bojama. Emocije koje su me
kontrolisale, u dobroj meri su nestale. Dominik Mojsi izdvaja emocije kao važan
faktor kod onih koji su u potrazi za svojim identitetom, nesigurnih u ono što
jesu, u svoje mesto u svetu i u izglede za smislenu budućnost. Opredelio se za
tri osnovne emocije: strah, nadu
i poniženje.[1]
Šta je od ovih emocija ostalo u meni? Ostao je strah, ali ne više iracionalan
kao tih godina zanosa, sada je taj strah racionalan, jer dugo su na političkoj
sceni u Srbiji „elite“ koje ne razmišljaju o odgovornosti. Toliko su omađijani
moći da su oni zapravo ti koji će zemlju
izvesti iz krize, tako da nisu u stanju ni da vide statistike naše krize. Političke elite se ne menjaju „ni kada su na
vlasti, a ni kada su opozicija. Nada ne postoji. Već dugo je na političkoj sceni je neka čudna desno-leva
koalicija, koja je suštinski nespojiva. Sve što ih spaja je interes.
O poniženju Mojsi govori kao
„narušenom poverenju onih koji su izgubili nadu za budućnost: Za svoj nedostatak
nade okrivljuju druge, one koji su se prema vama u prošlosti loše poneli.“[2]
U jednom trenutu, sada meni tako davne 2004.godine, bila sam jedna od mnogih
koji su tražili krivicu u drugom. Osećaj nemoći i osećaj odgovornosti
dominirali su mojim bićem. Pojedinac sa kvalitetima u društvu koje se
gradi najedanput postaje samo subjekat.
Sistem se urušio i započeti put gubi svoj smisao. Jedino što je preostalo je
pokoravanje volji legitimiteta, što izaziva strašan osećaj poniženja. I tako
Srbija počinje sa pisanjem neke nove istorije.
***
Sa padom
Miloševićevog režima, zatečeno stanje u državi je bilo dramatično loše, što je
tadašnji premijer dr.Zoran Đinđić opisao rečima “Po svim merodavnim
pokazateljima, mi smo danas na poslednjem mestu u Evropi. Po životnom standardu
i kupovnoj moći našeg stanovništva, po stepenu zaposlenosti naših građana, po
stanju i starosti naše tehnologije i saobraćajne infrastrukture, po zaduženosti
naših preduzeća prema inostranstvu, međusobno i prema bankama, po stepenu naše
zaduženosti u celini...“[3] U svom ekspozeu
2001.godine, je govorio da su za reforme u Srbiji potrebna velika ulaganja,
ulaganja u ljude,“ to je šansa za mlade ljude u zemlji koji imaju ambiciju, ali
to je šansa i za one koji imaju energiju da urade
nešto u svom životu“.[4] Ova
vlada pokrenula je krupne promene u Srbiji, neke sa više, neke sa manje uspeha,
ali sve ka evropskom putu.
Nasleđeno
obrazovanje je bilo u izuzetno teškoj situaciji. Još šezdesetih godina je
prestalo da bude budžetski prioritet, nastavni programi su bili ideologizovani
i politizovani. Obrazovani programi donošeni su centralizovano što je dovelo do
uniformnosti obrazovanja. Za sve ovo vreme, kvalitet nije nikada bio adekvatno
definisan, meren ili praćen. Jedino što je preostalo, bilo je čitavu akademsku
zajednicu mobilisati i pokrenuti reformu obrazovanja. Tako je i urađeno.
Pokrenuta je sveobuhvatna reforma., potpisano je i pristupanje Bolonjskoj
deklaraciji. Politička
opcija dr. Zorana Đinđića je bila idejno i jasno opredeljena za brže tržišne
reforme, za saradnju sa međunarodnom zajednicom, za evropsku politiku, za
modernu Srbiju. Nažalost u tom punom zamajcu i
euforiji prosvetne javnosti, neki crni oblak se nadvio nad Srbijom, izvršen je
atentan na premijera, 12.marta
2003.godine. Samo nekoliko dana posle atentata na premijera, Demokratska
stranka je kandidovala za premijera
Zorana Živkovića, u tom trenutku ministra unutrašnjih poslova SRJ. Šokirana vlada, šokirana javnost, još neko
vreme pokušava je da nastavi zadati kurs. Međutim, sve ide u pravcu neizbežnih prevremenih
izbora. Nakon prevremenih izbora, demokratska opozicija Srbije (DOS) se
raspala. Dolazi do konsolidacija i
jačanja upravo onih stranaka SPS i radikala (danas su to u dobrom delu
„naprednjaci“ SNS) koji su Srbiju doveli do propasti, a eto doćićemo do toga da
oni zapravo danas čak i legitimno vladaju Srbijom. Za mandatara nove vlade
izabran je dr.Vojislav Koštunica. U svom ekspozeu podsetio
je da se ona formira baš na dvestotu godišnjicu od „obnavljanja svoje
državnosti“, te da Srbija i na početku novog veka stoji „pred nekim zadacima
pred kojima je stajala pre dvesta godina“, to jest ona „mora prvo da reši svoj državni
status, koji je doveden u pitanje time što na delu njene teritorije, na Kosovu
i Metohiji, ne postoji naša vlast, već vlast međunarodne zajednice. Osvrćući se
na rad svih ministarstava, na kraju je došao red i na Ministarstvo prosvete.„Kao jedan od
temeljnih stubova države, prosveta mora da zauzme svoje mesto pokretačke snage
koja omogućava napredak celog društva. Da bismo ostvarili ovaj cilj, u
postojeći obrazovni sistem neophodno je ugraditi najbolje principe nacionalne
prosvetne tradicije i opšte principe i standarde zemalja članica Evropske
unije. U ovom poslu moramo da vodimo računa o našoj nacionalnoj i kulturnoj
osobenosti, i jednim delom o specifičnosti postojećih institucija...“[5] Retorika dr.Vojislava
Koštunice je zapravo bila utopijska, izražava je stvarnu nameru njegove
ideologije. Uspevao je da svojim intelektualnim autoritetom uključi stvaranje
apstratnih pojmova koji zapravo zamagljuju stvarne događaje. „Gomila ne mora da
zna“, često je govorio Musolini. „Ona mora da veruje. Ako bismo mogli da ih
uverimo da planine mogu da se pomeraju, oni bi prihvatili iluziju da su planine
pokretljive, i tako bi iluzije mogle da postanu stvarnost“[6] Zaustavljanje promena u
prvi plan je stavio bekompromisan istoricizam[7]. Srbija je postala
zarobljena država. I tako je do 2008.godine, na političkoj sceni vladala ta
čudna, nespojiva, desno-leva koalicija. U ovom periodu vraćanja Srbije na
90.godine, ministarka prosvete dr. Ljiljana Čolić, čak dovodi u pitanje i
Darvinovu teoriju evolucije i njeno izučavanje u školama. Ni kritika Bolonjskog
procesa, ne prestaje. Ideja o drugačijem obrazovanju stavljena je pod noge i
pretvorena je u tačku preseka sukobljenih interesa. Profesori u želji da ne
izgube svoj komotitet zaboravili su da se sa idejama koje prate reformu
obrazovanja ne treba igrati. Nije teško objasniti predrasude u akademskoj
zajednici s obzirom da imaju svoj koren u strahu od svega što je strano i
nepoznato. Mali broj profesora univerziteta je govorio o Bolonjskom procesu kao
dobrom kursu kojim treba da krene visoko obrazovanje. To je sasvim normalno, imajući u vidu i nameštenu
aferu Indeks na Pravnom fakultetu u Kragujevcu. Umesto stvarnog iskorenjivanja
korupcije, dolazi do obračuna sa profesorima, političkim neistomišljenicima.
Pet godina suđenja u ovoj aferi pokazuju potpunu nemoć u dokazivanju motiva da
se uhapsi čitavo fakultetsko veće kako bi se zaštitili beogradski profesori
koji su bili rodonačelnici korupcije. Afera Indeks u Kragujevcu pokazala je da
se vlast u stvari u visokom obrazovanju ne obračunava sa stvarnim nosiocima
devijacija, već isključivo sa političkim neisotmišljenicima, kojima na svaki
način pokušava da se podmetne korupcija. Ova afera je u suštini dokazala
neiskrenost Koštunicine vlade da se ozbiljno bavi problemima u obrazovanju.
Zato su profesori postali najkonzervativnija kategoirja u modernom društvu.
Na žalost,
u Srbiji pitanje vođenja obrazovne politike je više opterećeno snagom sugestije
nego značenjem, ne misli se na pravila igre unutar kojih se vodi borba u
određenom životnom ciklusu. Da je bilo dobrih namera, kurs vođenja obrazovne
politike bio bi drugačiji, pa bi se najpre krenulo od ulaganja u obrazovanje i
vratili bi se ustavnim pravima svakog pojedinca da obrazovanje svima postane
dostupno. Tokom 2006.godine, Koštunica je uspeo u saradnji sa radikalima i
Demokratskom strankom da aranžira donošenje novog ustava Srbije i ukidanje onog
Miloševićevog iz 1990.godine. Kako je vođenje ovakve politike zakočilo sve
reforme i promene, neizbežni su bili novi prevremeni izbori. Za premijera je
ponovo kandidovan dr Vojislav Koštunica, a predsednik Srbije u to vreme je bio
Boris Tadić. Ova vlada je imala neku vrstu „kohabitacionog karaktera“. U svom
novom espozeu 15.maja 2007.godine, govorio je i o procesu pridruživanja Srbije EU, sa kojom su pregovori
bili obustavljeni: "Punopravno i ravnopravno članstvo Srbije u Evropskoj
uniji jasno je proklamovano programsko opredeljenje svake od stranaka koje
ulaze u koalicionu vladu. Podjednako je jasan i nesporan stav da proces
pridruživanja Srbije EU ni u kojem slučaju ne može biti kompenzacija za bilo
kakve ustupke kada je reč o teritorijalnom integritetu Srbije. To je
jednostavno, u svakom pogledu, potpuno isključena mogućnost." [8]
Drugi mandat
dr.Vojislava Koštunice nije dugo trajao. Kako je došlo do proglašenja
nezavisnosti Kosova i do velikih
razlika u pogledu poteza koji se dalje mogu povlačiti, premijer je dao ostavku.
Koalicija za evropsku Srbiju ( na čelu sa DS) i Koalicija
okupljena oko SPS – PUPS-JS i neke manjinske stranke formirale su vladu. Za
madatara nove vlade, 2008.godine, postavljen je dr. Mirko Cvetović koji je u
prethodnom kabinetu bio ministar finansija. Ključni elementi u ekspozeu mandatara
bili su: opredeljenje za evropsku budućnost Srbije, neprihvatanje nezavisnosti
AP Kosova i Metohije; neophodnost jačanja ekonomije; jačanje socijalne
odgovornosti Vlade; pooštravanje borbe protiv kriminala i korupcije; poštovanje
međunarodnog prava.[9] Pored očuvanja nezavisnosti AP Kosova i
Metohije, ključno pitanje na kome je ova vlada insistirala je bilo jačanje
ekonomije kroz: dinamičan rast privredne aktivnosti; rast zaposlenosti;
povećanje standarda građana Srbije i ravnomerniji regionalni razvoj. Izgradnja
ovako prosperitetne privrede zahteva kvalifikovanu radnu snagu, stručne
inžinjere i menadžere i naučnike i istraživače koji su sposobni da usvajaju i
unapređuju najnovija naučno-tehnološka dostignuća.[10] Nakon
ovakvog ekspozea, bilo je jasno da obrazovanje u Srbiji kreće novim putem. Pet
godina otuđenja od suštine obrazovne reforme, okrenulo je Srbiju mudrosti iz
druge polovine 20.veka da „samo srce i duša naše dveipohiljadugošnje
civilizacije očigledno predstavlja ekonomija“.[11] Premijer dr Mirko
Cvetković, postavlja Božidara Đelića, bivšeg ministra finansija iz vlade dr.
Zorana Đinđića za ministra nauke i tehnologije. Iz budžeta Srbije izdvojila su
se sredstva za objavljivanje naučnih radova u stranim časovima, čime se postiglo
pozicioniranje beogradskog univerziteta na Šangajsku listu. Prof.Pavel Zgaga, bivši slovenski ministar
obrazovanja, za Jutarnji list u tekstu „Potraga za najboljim sveučilištima“[12]
iako skeptik po pitanju Šangajske liste, komentarisao je da je dobro
da se na listi nalaze beogradsko,
ljubljansko i i zagrebačko sveučilište jer se tako zna da i na jugoistoku
Evrope ima sveučilišta koja mogu postići bodove na listi. Potpuno delim
mišljenje sa prof.Zgagom da prema ovoj listi ne treba izvoditi neke velike zaključke,
jer ova lista ne govori ništa o radu sa studentima, nego o člancima objavljenim u Natureu
i Scienceu. „Metodologija Šangajske liste preferira prirodne nauke, a onaj koji
se opredeli za humanističe nauke, nema tu šta da traži. Na taj način,
univerziteti mogu stradati zbog plasmana na listi“[13]- naglasio je Zgaga. Jedan
od najvećih kritičara Bolonjskog procesa u Evropi, austrijski filozof Konrad
Pol Lisman (Konrad Paul Liessmann) u svojoj knjizi „Teorija neobrazovanosti“
posebno se obračunava sa ovom reformom visokog obrazovanja, kritikujući
evropsku birokratiju kako se odnosi prema položaju univerziteta i njegovom
statusu i kvalitetu. Lisman postavlja
pitanja – „Šta uopšte znači kvalitet u nastavi? Testirati i rangirati! Šta je
to dobro sveučilište? Evoluiranje i rangiranje! U čemu se manifestuje naučni
dignitet? U rangiranju publikacijskih glasila! Koje istraživačke projekte treba
pratiti? Pribavljati i rangirati vještačenja! Nikada sama stvar nije predmetom promatranja ili refleksije, nego
samo i uvjek mjesto što ga zauzima na nekoj zloslutnoj listi.“ [14] Upotrebljava izraz
„Fetišizacija rangliste“ koji opisuje kao simptom specifičnog pojavnog oblika
neobrazovanosti: manjka moći rasuđivanja. Immanuel Kanta u svojoj Antropologiji
u pragmatičnom pogledu iz 1798.godine je nedostatak rasudne moći nazvao jednim
oblikom gluposti.[15] Svedoci smo, da što se
više na nekom univerzitetu/fakultetu govori o osiguranju kvaliteta, tim se
manje radi o kvalitetu, nego jedino o tome da se kvalitet raspline u kvantitet!
Načini na koji profesori napreduju u svojim zvanjima, takođe predstavlja
pitanje kvaliteta. Činjenica je da se izuzetno mali broj bavi čitanjem članaka
koje treba prosuditi. Dobro je znati u kojem časopisu se članak nalazi, kako se
taj časopis kotira i koliko se bodova zbog toga može dodeliti tom članku. Takav
put zasigurno već daje obeležje kvaliteta, pa tako se napisano više ne mora
čitati. Međutim, može se u ovom ludilu ići i korak dalje, pa pojedina
sveučilišta inficirana virusom rangiranja prelaze na rangiranje izdavačkih
kuća. Tako se pitanje „šta se piše“, zamenjuje pitanjem „objavljuje li se kod
nekog rangiranog izdavača.“ Ovde sada
treba zastati i podsetiti se na svetskog filozofa Immanuela Kanta, kome je
akademski svet 2004.godine obeležio 200 godina od njegove smrti. Upravo ova
„histerija“ o napredovanju profesora navodi na razmišljanje o tome kako bi se
ovaj svetski mislilac, bez kojeg ne bi bilo moderne naučne teorije, savremene
etike ni napredne estetike, osećao na elitnom univerzitetu kako se danas
zahteva. Bez ikakvog međunarodnog iskustva i bez boravka u inostranstvu, Kant
dobija životno nameštenje na univerzitetu, što bi danas bilo gotovo
neizvodljivo. Tek što je bio imenovan profesorom, prestaje objavljivati.
Usledilo je deset godina „ćutanja“, tokom kojih su izašla „samo dva“ članka u
listu Konigsbergische Zeitung. Kada bi se po današnjim kriterijumima evaluirao
univerzitet u Konigsbergu, Kant sigurno ne bi bio pošteđen da bude pozvan na
odgovornost. Za tih deset godina, Kant je bio dekan Filozofskog fakulteta,
stalni član Akademskog senata, kasnije čak i rektor Univerziteta, ali je pre
svega u njegovoj glavi rasla Kritika čistog uma. Lisman govori i o čuvenom
nemačkom književniku Friedrichu Schilleru, kome je 200-ta godišnjica od smrti obeležena
2005.godine. „U svom nastupnom predavanju u Jeni 1789.godine pod naslovom Što
jeste i s kojim se krajnjim ciljem proučava univerzalna povijest? Schiller je
razlikovao znanstvenika kojemu je stalo do spoznaje istine od onog plaćenog
učenjaka kojemu nije stalo do vrijednosti istine, nego samo i jedno do
vrednovanja njegove djelatnosti. Opis što ga Schiller donosi u vezi s tim
plaćenim učenjakom zapanjujuće i zastrašujuće tačno odgovara novom tipu
znanstvenog menadžera usmjerenog na efikasnost koji strogo luči korisno znanje
usmjereno na rezultat od onih studija koje „duh zadovoljavaju samo kao duh“,
objašnjavajući dugospomenuto kao stvar koje se čovjek odriče i „sav svoj mar“
uređuje prema onim zahtjevima koje mu „postavlja budući gospodar njegove
sudbine“. Kod Schillera o ovom učenjaku kaže: „U svojim draguljima misli ne
traži on svoju plaću; on svoju plaću očekuje od stranog priznanja (...).
Izmakne li mu ono, tko je nesretniji od plaćenog učenjaka? Badava je živio,
bdio, radio, novinske pohvale, u kneževsku naklonost.“ Nadomjestimo li ove
zadnje pojmove dotacijama, dobrim mjestima na ranglistama i priznanjem od
strane institucije, imamo preciznu sliku aktuelne situacije.“[16]
Danas, u dominaciji
kvantiteta nad kvalitetom, sve manje se govori o spoznaji, akademskoj slobodi i
znatiželji naučnika. Predstava koja se izvodi na ovoj pozornici se zove „korporativističko
društvo“. U ovom euforičnom društvu, na znanje se gleda kao na moć.
Spoznaja da sada znanje postaje roba potpuno se zanemaruje. Posledice koje
ovakva politika nosi nisu trenutno važne. Iz višedecenijskih kriza nismo gotovo
ništa naučili. Uz duboko poštovanje ekonomije, na nju se ne možemo osloniti. Najupotrebljiviji
deo ekonomije, istorija ekonomije je potcenjena na većini univerziteta, na
nekima je čak predmet i ukinut, pošto je vezan za događaje, a samim tim predstavlja
opasnost jer je podsetnik na stvarnost. Kriza u kojoj se nalazimo, nažalost
zahteva misao, a misao nije upravljačka funkcija. Pošto menadžerska elita ima
veliki uticaj na naš obrazovni sistem, mi mlade učimo da upravljaju, a ne da
misle.
I tako Srbija u svojim ishitrenim
odlukama sa političkim kursom koji razumeju samo oni koji vladaju, ispraća zimu
2012.godine. Proleću se mnogi ne raduju, jer mart mesec je nekako koban za
Srbe, najveća stradanja su se zapravo desila u martu. Devet godina je prošlo od
ubistva premijera Zorana Đinđića. Atentat na njega je presekao Srbiju na putu u
savremeni svet i EU. Vraćeni smo u 19.vek. I baš opet u
martu mesecu, predsednik Srbije Boris Tadić raspisao je izbore na svim nivoima.
Srbija je po ko zna koji put na prekretnici.
Jula
2012.godine, formirana je nova vlada. Za mandatara ove vlade izabran je
Ivica Dačić. Izbore je dobila ponovo čudna koailcija levo-desna SPS i SNS (SNS
su oni radikali o kojima sam govorila da su počeli da jačaju nakon ubistva
premijera Đinđića). Ivica Dačić je u svom ekspozeu rekao: „Ovo je vlada za
budućnost. Želim da radim na budućnosti naše zemlje i našeg naroda, ne želim da se bavim podelama, ni aktulenim, ni onim od pre 20 godina,
niti rascepima u vreme komunizma, niti podelama na partizane i četnike, starosedeoce
i došljake. Ne zanimaju me dinastijske podele, niti one po verskoj i
nacionalnoj pripadnosti. Želim
da izgradimo integralnu viziju budućnosti Srbije i vladu okrenutu budućnosti a
ne prošlosti. Imamo
snagu za ozbiljan preprod. Preporod podrazumeva: borbu
protiv bele kuge i podizanje nataliteta; ekonomski oporava zemlje; upravljanje
javnim preduzećima, gde će vlada preuzeti kontrolnu ulogu; ubrzanje evropskih integracija,
uz maksimalne napore za dobijanje datuma za početak pregovora sa EU; uspostavljanje tržišne ekonomije,
postizanje makroekonomske stabilnosti, jačanje vladavine prava i borba protiv
korupcije i organizovanog kriminala; Srbija neće priznati nezavisnost
Kosova, ali da je potrebno sprovesti sve što je prethodna vlada dogovorila u
dijalogu sa Prištinom; nova vlada će poštovati
autonomiju Vojvodine i sarađivaće sa pokrajinskim vlastima“.[17]
Ovo je
prvi mandatar u vladi Srbije od 2001.godine koji u svom ekspozeu nije pomenuo
obrazovanje, ulaganje u ljude, a ni nauku i tehnologiju. I zaista tako je i
bilo, na obrazovnom nebu ništa se nije dogodilo te 2012.godine. Međutim, puno
toga se dešavalo u Srbiji. Kako je Marko Lopušina rekao „Ovo je zemlja u kojoj
je svaka nedelja sudbonosna i istorijska, pa se tako i sada parolama iskazuju
nadanja u bolje sutra.“[18] Srbiju
je protresla vest da se pije otrovano mleko, a narod ga pije bez problema.
Komšije iz Hrvatske, Bosne, Makedonije i Evrope ubeđivali su nas da je granica
otrova 0,005 aflatoksina u mleku, a ne 0,05 koliko se kod nas primenjuje.
I tako u jednom potpunom haosu i beznađu, u leto 2013.godine, „BRUKA NA MALOJ
MATURI“, provaljeni su testovi iz matematike. Mediji su napokon bili u situaciji
da nešto napišu i kažu o obrazovanju u ovoj vladi. Socijalne mreže su ispunile
svoju ulogu, podigle su naciju. Naravno, šta je drugo preostalo premijeru vlade
Ivici Dačiću nego da smeni ministra prosvete dr Žarka Obradovića. Sa smenom
ministra prosvete, koalicija na vlasti je pokrenula pitanje rekonstrukcije
vlade, tako da je Ivica Dačić bio „prinuđen“ da vladi predstavi svoj novi
ekspoze. Najveći deo tog teksta posvetio je ekonomiji, ističući da je ekonomski
oporavak, nacionalni prioritet. "Srbija više nema vremena da čeka i da bude
zemlja iznevernih očekivanja i propuštenih prilika. Mala smo mi zemlja za
toliku količinu nepravde i poraza koje slavimo i ne treba nam više žrtava od
onih koje smo podneli. Moramo da igramo na pobedu", kaže Ivica Dačić u svom
ekspozeu.[19]
Vidno razočarana ne političkom elitom Srbije, već
nesvesnim društvom u Srbiji koje zapravo bira tu političku elitu, delim
sa prof.Đurom Šušnjić mišljenje da je Niče bio u pravu kada je zaključio:
dolazi vreme kada će se iznova učiti šta je politika. „Ne znam za glupost koju
neka partija nije isprobala na nekom narodu, ubeđujući ga svaki put da je to
najveća mudrost do koje se došlo u partijskom vrhu.“[20]
Izrugavanjem reformskog kursa izgubljena je sloboda, kreativnost naučnika,
vreme za koje je potrebno da sazri ideja i pretoči se u veliko delo koje ostaje
generacijama. Još je Sokrat otkrio mogućnost da čovek izađe u susret prirodnoj
potrebi za stalnim preispitivanjem vrednosti. Kao i većina drugih ljudi čije
ideje prevazilaze okvire vremena u kome žive, i Sokrat je pao kao žrtva onih
sila koje su štitile te okvire u vlastitom interesu. Tako je nastao rascep
između slobode misli i slobodnog razvoja ličnosti, s jedne strane i zvaničnih
ciljeva i programa u koncepciji obrazovanja s druge strane. Država se i tada
kao i sada otuđivala od pravih ljudskih potreba, i danas forsira programe koji
služe samo njoj da trenutno zadovolji javnost praznom i lažnom retorikom. Marks
u svom delu Birokratija i javnost, postavlja jedno od suštinskih pitanja za ovo
vreme „Da li smo mi kojima država poverava da vršimo „plemenitu glazuru
istine“, odgovorni pred državom ili istinom? Da li smo svesni najodgovornijeg
čina
koji se može zamisliti –
vaspitanja i obrazovanja mladih naraštaja?“[21]
Zaključak
Ironija srpskog društva je zapravo da
„mere spasa“ upravo promovišu i predlažu oni koji su ih i uzrokovali. Neznanje,
neinformisanost, izazivanje straha, otuđenosti i zatvorenosti su oružija koje političari
koriste za svoja istrajavanja. Radomir
Konstatinović u delu Filozofija palanke, zapravo postavlja ključnu dijagnozu u
prvoj rečenici: „Iskustvo nam je palanačko“. Palančanin je zatvoren u palanački
svet koji je uklopljen u kolektivni obrazac. Opsesivno vezivanje za nametnuti
obrazac egzistencije, vodi ga u zavisnost od palanačkog iskustva i palanačkog
trajanja.
Priča evaluacije je zapravo težnja
jednoobraznosti koja je zapravo zaštitni znak poraženog individualiteta. Ona je
lice i naličje neslobode. Završiću citatom velikog srpskog filozofa Radomira
Konstatinovića „ U svetu palanke, važnije je dobro se držati ustaljenog običaja
nego biti ličnost“ [22]
Literatura
Mojsi, D. (2012). Geopolitika emocija,
Beograd: Clio
Konstatinović, R. (2008). Filozofija
palanke, Beograd: Otkovenje
Liessmann, K.P. (2008). Teorija
neobrazovanosti: Zablude društva znanja, Zagreb, Naklada Jasenski i Turk
Sol, Dž.R. (2010). Nesvesna civilizacija,
Beograd: Karpos
Šušnjić, Đ. (1995). Cvetovi tla,
Beograd: Čigoja
Šušnjić, Đ (2004). Ribari ljudskih
duša, Beograd: Čigoja
Luhmann, N (2011). Društvo društva,
Zagreb: Naklada BREZA
Semić, M (2008). Odnos štampanih
medija prema reformi obrazovanja 2001/2007, Beograd: Beoštampa
Ironija srpskog društva je zapravo da „mere spasa“ upravo promovišu i predlažu oni koji su ih i uzrokovali. Neznanje.
OdgovoriIzbrišiSve je Marijana stalu u jednu recenu